Čista zajebankcija

Na jedno od tisuću egzistencijalnih pitanja Mlaćena Švorca samo je jedan odgovor uvijek bio točan - da bi bio u kržljavom plusu morao je stalno iznova moljakati za barem mršavi minus. Na putu prema banci uvijek bi mu ista misao bila za razderanim petama. Banke su gore od kamatara. Kamatar ti dođe kući polomiti noge, a banke, bankama još čovjek mora doći, ponizan i skrušen poput državnog odvjetnika pred državotvornim mafijašima, da bi mu zdrobile sve do jedne koščice. Osim toga, kamatar te s pravom dere jer ti je dao novac. A banka te drobi i melje čak i kad ti njoj daš novac.

Tražiš potvrdu, to je jedva list papira - pedeset novaca. Tražiš tek neznatnu promjenu, za banke je to kao revolucija - valjda je zato i krvavo naplate. Izgubiš pin, izgubiš odmah i pedeset novaca. Klik mišem – krik! – ode pedeset novaca. Računao je i računao Mlaćen Švorc... Milijun ovaca puta pedeset novaca. Rezultat je nadmašivao svaku pljačku stoljeća. Kad Mlaćen Švorc mora u banku, to je kao da ide na horor šou. I ponekad se iščuđava što mu ne naplate i upad. Kod banaka ne vrijedi čist račun duga ljubav, definitivno i neopo(re)zivo ne. Niti te banka voli kad ti je račun počišćen, a i s druge strane, banku čovjek može voljeti, možda, tek kad u njoj zatvori i zadnji račun.

Gruntao je i gruntao Mlaćen Švorc iako ga gruntanje nikad nigdje odvelo nije. Bilo bi mu bolje da je opio i navlažio sive stanice nekim slatkim snom umjesto što ih je prisiljavao da se grče izložene nervnim impulsima i puštao ih da umiru kao osuđenici na električnoj stolici. Još jedno bankaranje u zdrav mozak tada bi bilo manje bolno.

Kad je Mlaćen Švorc napokon stao pred mašinu za izdavanje brojeva, osjećao se baš kao kakav zalutali kreten na kvizu. Jedino što zna jest da će izgubiti. Koju god tipku pritisnuo, koje god slovo izabrao, sigurno će pogriješiti. A osim što mažnjavaju novac, banke kradu i vrijeme.

I tu su kamatari kudikamo pošteniji - nemaju se vremena zajebavati s tobom, odmah pucaju u koljena. U banci za čupanje utrobe na živo moraš čekati, a i kad dođeš na red, to je samo početak silovanja do smrti.

Zadnje moljakanje minusa koštalo je Mlaćena Švorca barem tri sata. Za kikiriki minus koji ga koliko toliko drži podalje od totalne banane morao je ispotpisivati tonu papira, garancija, izjava... Vjerojatno je potpisao i da ne smije umrijeti u minusu. Najprije pred šalter, a tek onda pred boga.

Pritisnuo je tipku sa slovom D - krediti / odobravanje kartica.

Tog je dana banka izgledala kao blagovaonica staračkog doma u vrijeme društvene igre, puna klimavih penzića koji su čekali kilave penzije. Samo je nedostajalo da netko vikne bingo kad na displeju bljesne njegov broj. Listić Mlaćena Švorca nosio je oznaku D015, tri klijenta u redu. Treći u redu, a horda penzića? Mlaćen Švorc zavirio je u drhtavu ruku najbližeg stogodišnjaka. Gužvao je listić s oznakom A237. Bingo, izgleda da nije u istom košu s penzićima. U redu, pomisli naivno Mlaćen Švorc, to nije više od sata čekanja.

Je li danas sretan dan Mlaćena Švorca? Činilo se da jest. Pare će izgubiti ovako ili onako - ipak je u banci, a ne u vladajućoj stranci - ali možda danas neće i vrijeme. Jedan, dva, tri... Hop! Umjesto da zalijepi oči na displej, izbrojao je Mlaćen Švorc klijente, skočio kao da se netom rukovao s Jozom Mraovićem i napravio prvi korak... Ali ukorak s njim krenuo je još jedan gospodin i čudom se čudio kuda je pohitao Mlaćen Švorc. Veći je incident izbjegnut tek pukim slučajem - krajičkom razrogačena oka Mlaćen Švorc ugledao je displej i stao... U govno. Bio je prevaren. B008. Pa B009. Pa C017... Sve u svemu, izredali su se prije Mlaćena Švorca i bekavci i cekavci i ekavci, svi osim akavaca. Tri šaltera za dvije tisuće akavaca. Jedan šalter za tisuću ostalih.

Mlaćen Švorc čeka nešto cijeli život i na čekanje je navikao. Da ga jebe banka, i na to je navikao. Ipak, u odnosu bez užitka, radije bi izbjegao predigru. Još je jednom bacio pogled na svoj listić. D015, klijenata u redu 3, waiting customers 3. A na red je došao kao tridesetitreći.

Mlaćenu Švorcu svaki je odlazak u banku kao ulazak u kuću strave. Bi li se Mlaćen Švorc čudio da mu jednom naplate i upad? Više ne bi. Bi li se bankari čudili da jednom upadne s mašingeverom? Vjerojatno bi. Barem oni preživjeli.

Denis Giljević

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.