Ivanečko područje poznato je po brojnim rudnicima, a za ovaj naš kraj najznačajniji su bili ugljenokopi u Ladanju Donjem i Brodarovcu. Rad rudara bio je iznimno naporan posao, no u ondašnje vrijeme i jedini financijski izvor prihoda što je na neki način bila povlastica. No, za ostvarivanje prihoda rudari su direktno izlagali svoj život što je neprocjenjivi ulog za relativno malu ostvarenu dobit. Malo je živućih rudara, koji bi nam mogli ispričati svoja iskustva iz prve ruke i podsjetiti na teški posao kojim su se bavili. Jedan od njih je Franjo Mihalina (84) iz Donjeg Ladanja koji nam je ispričao svoju priču.
- Od 1949. godine sam uključen u posao vezan rudarstvom. I otac mi je bio rudar, a u isti sam posao krenuo i ja nakon završetka obaveznog školovanja, a to su bila tadašnja četiri razreda osnovne škole. Imao sam 14 godina kada sam se zaposlio na uskotračnoj pruzi koja je išla kroz Ladanje i Cerje Tužno, a dvije godine kasnije išao sam pod zemlju - prisjeća se Franjo.
U tom je kraju svaka obitelj davala po dva rudara. Rudnik i tradicija vađenja ugljena u tom kraju značila je kruh.
- Teška su to sjećanja. Događale su se često nesreće i nerijetko ih je bilo sa smrtnim ishodom. Sjećam se da je jednog kolegu udarila u glavu greda kojom je tunel bio osiguran. Čulo se samo da je nešto puknulo i ostao je na mjestu mrtav - prisjeća se sugovornik.
U jami rudnika radnici su bili podijeljeni. U svakoj jami bio je kopač, pomoćni kopač i vozač kolica za ugljen. Radilo se po šest sati u četiri smjene. Veliki je to bio prostor ispod zemlje. U jednom se dijelu moglo uspravno hodati dok se drugim tunelima prolazilo na koljenima.
Što nam je još ispričao gospodin Franjo čitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
