Pravo na suđenje u razumnom roku jedno je od osnovnih ljudskih prava. Ipak, u našoj stvarnosti to je pravo prečesto samo slovo na papiru. Svi znamo priče o sporovima koji traju godinama, pa čak i desetljećima.
Kada pravda stigne nakon toliko vremena ona gubi svoj smisao, a najveći gubitnici su u pravilu građani. Osim što uništavaju povjerenje u državu, spori sudski postupci skupo koštaju sve nas jer se iz državnog proračuna nezadovoljnim građanima isplaćuju odštete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
Naravno da broj godina vođenja postupka nije i ne može biti jedini kriterij za donošenje odluke o tome je zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku povrijeđeno. Europski i domaći sudovi naglašavaju da se svaki slučaj mora promatrati pojedinačno te da se ne može generalno odrediti koliko bi koji sudski postupak trebao trajati.
Naravno da su neki predmeti kompliciraniji, da zahtijevaju dugotrajna vještačenja ili da same stranke u postupku ponekad namjerno odugovlače postupanje izbjegavanjem primanja pismena, dolazaka na ročište i sl. No, jedno je kada se na slučaju aktivno radi, a potpuno drugo kada bez opravdanog razloga u dugim razdobljima nije bilo nikakvih postupanja u predmetu.
Cijeli se postupak odlučivanja o tome je li povrijeđeno vaše pravo na suđenje u razumnom roku odvija brzo i uglavnom iza zatvorenih vrata, bez potrebe za odlascima na ročišta. Kada zaprimi vaš zahtjev, predsjednik suda ima točno 15 dana da od postupajućeg sudca zatraži detaljno izvješće o tome zašto predmet stoji i u kojem se roku može završiti.
Sudac koji radi na predmetu dužan je odgovoriti odmah, a predsjednik suda mora donijeti konačnu odluku u roku od 60 dana od dana kada ste podnijeli zahtjev. Pri tome će se detaljno vagati koliko je problem pravno zamršen, jesu li same stranke namjerno odugovlačile postupak i kako je sam sud postupao u konkretnom slučaju.
Ako se utvrdi da je zaista problem u radu suda, predsjednik suda donosi rješenje kojim sudcu određuje strogi rok, u pravilu najdulje šest mjeseci, u kojem se vaš predmet mora pravomoćno riješiti. Uz to, država vam je dužna platiti primjerenu novčanu naknadu zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. Ta se naknada isplaćuje izravno iz državnog proračuna preko Ministarstva pravosuđa, a njezin maksimalni iznos po jednom predmetu može doseći 4.650 eura.
U slučaju da predsjednik suda odbije vaš zahtjev, ili ako prođe rok od 60 dana, a da uopće nije odgovorio, Zakon o sudovima vam daje pravo na žalbu. Žalba se podnosi u roku od osam dana, a o njoj odlučuje posebno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Novi mehanizam donosi i znatno veću disciplinu unutar samog pravosuđa. Ako sudac ne završi predmet u roku koji mu je zadan, mora pisano opravdati svoje kašnjenje i predsjedniku svog suda i predsjedniku višeg suda, a cijeli slučaj odmah odlazi na stol Ministarstvu pravosuđa i nadležnom sudačkom vijeću. Time predmeti u kojima postoje duga razdoblja neaktivnosti više ne ostaju zakopani u ladicama, već postaju izravan povod za kontrolu rada samih sudaca.
Dakle, ako ste već očajni zbog toga jer se vašem postupku ne nazire kraj, možda je pravo vrijeme da razmislite o podnošenju zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, ali prethodno svakako razmotrite relevantne zakonske odredbe koje reguliraju kako taj zahtjev mora izgledati i koji će postupak nakon toga uslijediti.
