Zakon o nasljeđivanju pravni je propis koji uređuje pravo nasljeđivanja, odnosno uređuje pravila po kojima sud, druga tijela i ovlaštene osobe postupaju u nasljednim stvarima. U trenutku smrti fizičke osobe pojavljuje se pitanje nasljeđivanja, a kako je riječ o iznimno stresnim i traumatičnim trenutcima, nasljednici vrlo često nedovoljno pažnje usmjere na zaštitu svojih prava ili ih uopće ne poznaju.
Važno je znati odgovoriti na pitanje tko uopće može biti nasljednik određene osobe. Svaka osoba je sposobna naslijediti, osim ako gore navedeni Zakon ne propisuje nešto drugo i to na temelju oporuke ili na temelju zakona. Naravno, nikoga se ne može prisiliti da bude nasljednikom ako to ne želi, pa se svatko može nasljednog prava i odreći pa se će se uzeti kao da ga nikada nije niti stekao.
Kao što je napomenuto, postoje dva pravna temelja za nasljeđivanje, to su nasljeđivanje na temelju zakona, ali kako je svatko ovlašten da za slučaj svoje smrti oporukom sebi odredi nasljednika, postoji i oporučno nasljeđivanje. Zakonski nasljednici su svi potomci, posvojčad i njihovi potomci, bračni drug, njegovi roditelji, posvojitelji, braća i sestre i njihovi potomci, djedovi, bake i njihovi potomci i svi ostali predci.
Sukladno Zakonu izvanbračni drugovi su kod nasljeđivanja izjednačeni s bračnim drugovima. Sve te osobe svrstavaju se u nasljedne redove, bliže i dalje, i oni iz bližeg nasljednog reda, logično, isključuju one iz daljnjeg nasljednog reda od prava na nasljeđivanje.
Ali, nasljednikom se može postati i na temelju oporuke, ne samo na temelju rodbinske povezanosti s ostaviteljem. Čim osoba navrši 16 godina i ako je sposobna za rasuđivanje, ista može sastaviti oporuku. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, oporuka je ništava.
Naravno da se institut oporuke može i zlorabiti, pa oporuke vrlo često bivaju sastavljene pod prijetnjom ili silom, prevarom ili dovođenjem osobe u zabludu. To su sve razlozi za poništenje oporuke. Za valjanost oporuke također treba voditi računa i o obliku u kojem je ona sastavljena budući da Zakon o nasljeđivanju točno propisuje oblik i pretpostavke za valjanost oporuke.
Također, izvjesno je da se životne okolnosti mijenjaju, pa se tako i oporuka za vrijeme života može promijeniti. Oporučitelj uvijek može oporuku opozvati, bilo u cjelini ili pak samo djelomično.
Nužni nasljednici su ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci kao i bračni drug ostavitelja, a njegovi roditelji, posvojitelji i ostali predci samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život te oni u svakom slučaju imaju poseban položaj kod nasljeđivanja. Ako je ostavitelj raspolagao svojom imovinom, primjerice oporukom, a pri tome nije vodio računa o gore navedenim osobama, sva raspolaganja za slučaj smrti koja bi bila suprotna nečijem pravu na nužni dio su pobojna.
S druge pak strane, ne treba zaboraviti na pravo oporučitelja da nekog isključi iz nasljedstva, čak i ako je riječ o osobi kojoj bi pripadao nužni dio ako je riječ o osobi koja je povrijedila zakonske ili moralne obveze prema ostavitelju, počinila prema njemu ili drugim bliskim srodnicima neko teže kazneno djelo ili je ako je osoba počinila kazneno djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pa čak i u slučaju da je riječ o osobi koja se odala neradu ili nepoštenom životu.
Nasljedno pravo je, kao što je vidljivo iz ovog kratkog članka, veoma složena pravna grana te se nerijetko koriste starost, bolest, bliski rodbinski odnosi i druge okolnosti kod ostavitelja kako bi isti raspolagao svojom imovinom sukladno željama budućih nasljednika.
Stoga je važno da se svatko pravodobno i potpuno informira o relevantnim zakonskim odredbama koje reguliraju nasljedno pravo, a kako bi se osigurala zaštita prava, ali i poštivanje obveza koje proizlaze iz zakonskih odredaba.
