Sve je više slučajeva u kojima se općine i gradovi nalaze u situacijama u kojima na njih pređu pokretnine i nekretnine iza ostavitelja koji nemaju svoje nasljednike ili se isti odreknu svog nasljednog prava.
Iako takve situacije djeluju kao vrlo povoljne za jedinice lokalne i područne samouprave vrlo često tome nije tako jer je imovina iza ostavitelja opterećena brojnim dugovima, a nezadovoljni vjerovnici ostavitelja nestrpljivo čekaju namirenje svojeg potraživanja.
Takva imovina naziva se ošasna ili kaduktna imovina, odnosno riječ je o ostavini koja nema nasljednika i koja prelazi na općinu ili grad te time te jedinice dobivaju položaj jednak položaju ostaviteljevih nasljednika. U praksi je najčešće riječ o imovini koju je ostavitelj opteretio brojnim dugovima pa su se oporučni ili zakonski nasljednici odrekli takvog nasljedstva baš da izbjegnu daljnje ovršne postupke, ali zakonsko uređenje mogućnost odricanja nije ostavilo i općinama i gradovima.
To znači da jedinice lokalne i područne samouprave nemaju pravo na odricanje od nasljedstva. Vrlo su česti slučajevi u kojima postoje dugovi prema staračkim domovima ili drugim tipovima usluga socijalne skrbi u kojima su ostavitelji bili smješteni do smrti, a nerijetki su slučajevi zaduživanja u bankama ili različitim firmama koje se bave kreditiranjem, a na kraju sve to postanu problemi općina i gradova.
Prije izmjena i dopuna Zakona o nasljeđivanju 2013. godine općine i gradovi odgovarali su za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to cijelom svojom imovinom, dakle jednako kao i bilo koji drugi nasljednik koji bi prihvatio nasljedstvo. Time su vjerovnici bili u vrlo dobrom položaju jer su svoje potraživanje prema ostavitelju mogli namiriti iz cjelokupne imovine općine ili grada, a evidentno je da je takvo zakonsko uređenje gradove i općine stavljalo u nezavidne pozicije pa je zakonodavac uvidio da je potrebna određena promjena.
Dakle ne samo da se općine i gradovi nisu imali pravo odreći nasljedstva, nego su cijelom svojom (a ne ostaviteljevom) imovinom odgovarali za dugove.
Krajem 2013. godine izmjenama Zakona o nasljeđivanju došlo je do povoljnijeg položaja općina i gradova jer vjerovnici ostavitelja svoja potraživanja mogu prisilno ostvariti samo na stvarima i pravima koje su sastavni dio ostavine, odnosno jednostavnije rečeno, jedino na imovini koja je u trenutku smrti pripadala ostavitelju, a ne na svoj imovini općine ili grada koja po prirodi stvari nema nikakve veze s ostaviteljem.
Ali ako bi općina ili grad već raspolagao s imovinom ostavitelja prije nego se dug vjerovnika ostavitelja namirio, dakle ukoliko bi općina ili grad prodala imovinu prije pokretanja ovršnog postupka, u tom slučaju bi vjerovnici i dalje imali pravo namirenja iz čitave imovine općine odnosno grada. Navedeno je rješenje u određenoj mjeri zaštitilo s jedne strane općine i gradove, a s druge strane i vjerovnike ostavitelja.
Vjerojatno najvažnije pitanje je kojoj općini, odnosno kojem gradu prelaze pokretnine i nekretnine u vlasništvu ostavitelja bez nasljednika. Zakon o nasljeđivanju regulirao je i navedeno pitanje i to na način da nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem se području nalaze, a pokretnine na općinu odnosno grad gdje je ostavitelj imao prebivalište u Republici Hrvatskoj u trenutku smrti, a ako nije imao prebivalište na području Republike Hrvatske onda na grad ili općinu u kojoj je imao boravište, a ako nije imao niti prebivalište niti boravište, onda će prijeći na općinu ili grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti bio upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske.
Slijedom navedenog, iako građani najčešće misle da su općine i gradovi pravi sretnici jer su u svoje vlasništvo dobili pokretnine ili nekretnina iza pokojnika najčešće je riječ o izvoru brojnih problema čije će rješavanje uslijediti narednih godina nakon nasljeđivanja.
