Visoki upravni sud Republike Hrvatske 2025. godine donio je presudu koja je izazvala veliko zanimanje paušalnih obrtnika iz razloga jer ista obrazlaže po kojim se kriterijima utvrđuje postoje li elementi nesamostalnog rada (radnog odnosa) koji se prikriva institutom paušalnog obrta.
Pojednostavljeno rečeno, posljednjih godina obrtnici paušalisti dovedeni su u nepovoljnu poziciju jer porezna tijela procjenjuju postojanje radnog odnosa (nesamostalnog rada) u pozadini njihove obrtničke djelatnosti te potom ako to i utvrde, njihove primitke tretiraju kao dohodak od nesamostalnog rada.
Paušalni obrt iznimno je privlačan kao model za obavljanje poslova jer nudi niz pogodnosti; jednostavno računovodstvo, minimalnu administraciju, povoljne doprinose za obvezna osiguranja, fiksni iznos poreza na dohodak i prireza. Dakle financijska isplativost takvog obavljanja posla dovela je i do situacija u kojima se upravo institutom paušalnog obrta prikriva stvarni radni odnos, dakle zlouporabi se organizacijski oblik paušalnog obrta kako bi porezni obveznik koristio porezne pogodnosti suprotno svrsi koja je predviđena propisom.
Kada porezna tijela utvrđuju je li doista riječ o paušalnom obrtu ili nesamostalnom radu uzimaju se u obzir tri kriterija- kontrola ponašanja, financijska kontrola i odnos stranaka. Postoji li kontrola ponašanja procjenjuje se na način ima li određenih činjenica koje bi upućivale na to da poslodavac usmjerava i kontrolira posloprimca, što on radi, kako obavlja posao, daje li mu upute, obučava li ga i sl.
Pod financijskom kontrolom utvrđuje se usmjerava li ili kontrolira poslodavac financijske i poslovne aspekte rada posloprimca. Konačno, kriterij odnosa među strankama najopćenitiji je kriterij koji dopušta poreznim tijelima da temeljem različitih činjenica utvrđuje odnose između stranaka. Prilikom predmetnog utvrđivanja nije niti potrebno da svi kriteriji budu ispunjeni da bi se porezna tijela uvjerila da zapravo nije riječ o paušalnom obrtu što ostavlja poreznim tijelima veliku slobodu prilikom donošenja odluka.
Brojni primjeri iz sudske prakse pokazuje da je ponekad vrlo teško procijeniti granicu, pa tako porezna tijela uglavnom tumače da ukoliko ste kao paušalni obrtnik uglavnom ovisni o jednom, najznačajnijem klijentu, odnosno ukoliko vam većina prihoda dolazi od jednog klijenta zapravo time prikrivate nesamostalni rad. Bitno je pritom sagledati i brojne druge kriterije, primjerice isplaćuje li se paušalnom obrtniku naknada za troškove godišnjeg odmora, bolovanja, može li paušalni obrtnik raskinuti ugovor bez materijalnih i financijskih posljedica, je li uobičajeno na tržištu u specifičnoj branši angažirati nekoga da odrađuje posao kao paušalni obrtnik i dr.
Iz tog je razloga veoma bitna ranije navedena presuda jer je ista naglasila da je sadržaj bitniji od forme i da porezna tijela kod razmatranja navedena tri kriterija moraju voditi računa o okolnostima svakog pojedinog slučaja te je dala određene konkretne smjernice za postupanje jer je sud došao do zaključka da porezna tijela vrlo često koriste unaprijed pripremljena rješenja i prečesto generaliziraju u svojim zaključcima te pritom u svojim odlukama uzimaju u obzir samo one činjenice koje im idu u prilog, a sve s ciljem punjenja državne blagajne.
Naglašeno je da se kod procjene moraju uzimati u obzir i oni elementi koji idu u korist paušalnog obrtnika, kao i da je ključno utvrditi je li element postojanja radnog odnosa prevladavajući, odnosno govore li utvrđene činjenice više u prilog tome da je određeni odnos radni odnos.
Ukoliko primjenom gore navedenih kriterija porezna tijela utvrde da je zapravo riječ o prikrivenom nesamostalnom radu to povlači ozbiljne financijske posljedice zbog čega se paušalni obrtnici opravdano boje. U tom će se slučaju tretirati kao da je paušalni obrtnik posloprimac, radnik, a ona osoba od koje paušalni obrtnik ostvaruje većinski izvor zarade, poslodavac te će poslodavac u tom slučaju kao jamac platac biti odgovaran za plaćanje utvrđene obveza poreza i doprinosa utvrđenog paušalnom obrtniku.
