U ovo blagdansko vrijeme brojne su djelatnosti u kojima se od radnika zahtjeva prekovremeni rad, a radnici nerijetko nisu upoznati sa svojim pravima u navedenom slučaju. Isti u pravilu smatraju da takav rad ne smiju odbiti, ali da za navedeno imaju pravo na povećanu plaću, ali vrlo često nisu sigurni u kojem iznosu niti kako se takvi prekovremeno odrađeni sati plaćaju.
Stoga je potrebno provjeriti Zakon o radu koji regulira navedenu materiju, ali broj sudskih postupaka koji se vodi vezano za prekovremene sate pokazuje da u praksi postoji puno nedoumica, kako kod poslodavaca, tako i kod radnika.
Zakon o radu propisuje koja su prava i obveze poslodavca, ali i radnika vezano za organizaciju radnog vremena. Tjedno radno vrijeme radnika ne smije prelaziti 40 sati, to je uglavnom svima dobro poznato, ali u određenim je slučajevima poslodavac ovlašten naložiti prekovremeni rad. Prekovremeni je rad dopušten iznimno, kada postoji nekakav izvanredna potreba da se obavi posao koji nije moguće odgoditi, a takva okolnost je opravdana.
Također, pravni propis regulira i maksimalno trajanje prekovremenog rada, a sve s ciljem da se zaštititi radnik, odnosno da mu radno vrijeme bude predvidivo, ali se ide u na ruku poslodavcu da u izvanrednim okolnostima organizira radni proces.
Mnogi radnici nisu svjesni da Zakon o radu opravdava prekovremeni rad samo u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, a ne kao način organizacije poslovanja zbog manjka radnika, kao što to nerijetko biva iskorištavano od strane poslodavaca, a poslodavac je obvezan takav nalog dati u pisanom obliku, a samo iznimno usmenim putem što je kasnije dužan potvrditi i pisano u roku ne duljem od sedam dana.
Vrlo često radnici nisu upoznati s time da s nalog za prekovremeni rad mora dati u pisanom obliku, a niti pak znaju koliko sati prekovremeno im je zakonski dozvoljeno odraditi da bi takav rad bio u zakonskim okvirima.
Iako Zakon o radu regulira duljinu trajanja prekovremenog rada na način da propisuje da ukoliko radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno, odnosno sto osamdeset sati godišnje, i tu postoje određene iznimke koje se mogu predvidjeti kolektivnim ugovorom pa je tada moguće da prekovremeni rad iznosi dvjesto pedeset sati godišnje.
Potrebno je uzeti u obzir specifičnost određenih zanimanja, primjerice prijevoznika, koji nerijetko obavljaju brojne prekovremene sate, pa se u praksi pojavljuju brojna pitanja na koja se odgovori ne mogu dati jednostavnim iščitavanje zakonskog teksta, nego se jedino sudskom praksom mogu razjasniti određene nedoumice.
Poslodavce koji na poštuju zakonske odredbe koji reguliraju pitanje prekovremenog rada potencijalno očekuje inspekcijski nadzor i visoke novčane kazne, a isti trebaju biti osobito oprezni ako zapošljavaju maloljetnike, trudnice, roditelje s djecom do osam godina života jer u tim slučajevima postoje određena izuzeća kod traženja prekovremenog rada.
Rad maloljetnika je u potpunosti zabranjen, a trudnice i roditelji s djecom do osam godina mogu raditi prekovremeno samo ako za to dostave pisanu izjavu kojom dobrovoljno pristaju na takav rad, osim u slučaju više sile kada se od njih traži da prekovremeni rad obave.
Kada radnik odbije prekovremeni rad to nerijetko rezultira otkazom ugovora o radu, pa potom često i sudskim postupkom ako radnik smatra da takav otkaz nije zakonit. Tada je na sudu da utvrdi sve okolnosti konkretnog slučaja, odnosno je li nalog za prekovremeni rad bio učinjen u skladu za zakonom, jesu li postojali zakonom propisani razlozi za prekovremeni rad, je li prekoračen maksimalni fond dopuštenih prekovremenih sati te sukladno tome je li odbijanje prekovremenog rada bilo opravdano ili ipak ne.
