U radnom odnosu može doći do različitih situacija kod kojih može nastati odgovornost radnika da naknadi štetu uzrokovanu poslodavcu, ali isto tako postoje i obrnute situacije u kojima postoji odgovornost poslodavca da naknadi štetu uzrokovanu radniku.
Zakon o radu propisuje pod kojim je uvjetima radnika odgovoran za štetu uzrokovanu poslodavcu. Radnik će biti dužan naknaditi štetu poslodavcu samo ako je istu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje i to na radu ili u vezi rada, s time da je u sudskom postupku na poslodavcu teret dokaza da je radnik prouzrokovao štetu s jednom od gore navedenih razina odgovornosti.
Naime, da bi se uopće moglo govoriti o odgovornosti radnika, treba upozoriti da je karakteristika odgovornosti po osnovi krivnje (namjera ili krajnja nepažnja) negativnost štetnikovog odnosa prema radnji, koja se smatra štetnom radnjom u uzročnoj vezi sa nastankom štete, pri čemu taj negativistički odnos štetnika prema štetnoj radnji, kod postupanja s krajnjom nepažnjom, mora imati karakteristike nepažljivosti, pretjerane nemarnosti, lakomislenosti, bezobzirnosti, tako da se u građanskopravnom smislu krajnja nepažnja mora izjednačiti sa kaznenopravnim pojmom neizravne namjere.
U pravilu je u sudskom postupku vrlo teško dokazati jednu od navedenih razina odgovornosti, a osobito je teško dokazati da bi radnik namjerno prouzrokovao štetu poslodavcu.
Sudska praksa nam pokazuje da postoje različiti sudski postupci u kojima poslodavci tuže radnike zbog uzrokovanja štete, ali i sudske odluke su vrlo raznolike.
Zanimljivo je spomenuti presudu donesenu od strane Županijskog suda u Bjelovaru iz 2010. godine iz koje proizlazi da nema skrivljenog postupanja (krajnje nepažnje) radnika kada je do štetnog događaja došlo zbog umora radnika, smanjenja njegove pažnje i pada koncentracije, ako je sve to direktna posljedica neadekvatne ili loše organizacije procesa rada poslodavca, pa u tom slučaju ne postoje ni pretpostavke odštetne odgovornosti radnika poslodavcu.
U praksi se može dogoditi da štetu uzrokuje više radnika, pa u tom slučaju svaki odgovara za onaj dio štete koji je on prouzrokovao, osim ako se ne može za svakog pojedinačnog radnika utvrditi koji je dio štete on uzrokovao, tada se tretira da su svi radnici podjednako odgovorni i svi štetu naknađuju u jednakim dijelovima.
Zanimljiva je mogućnost koju Zakon o radu ostavlja poslodavcu da isti može pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom unaprijed za određenu štetu radnju radnika predvidjeti iznos naknade štete; primjerice za gubitak alata povjerenog na radu radniku poslodavac može predvidjeti naknadu štete u iznosu od 100,00 eura. Ali ako je šteta poslodavcu u konačnosti veća od te naknade koju je ranije predvidio poslodavac svojim internim aktom, poslodavac ima pravo zahtijevati naknadu u visini stvarno pretrpljene i utvrđene štete.
Nije rijetko da radnik na radu ili u vezi s radom počini štetu nekoj trećoj osobi, primjerice kupcu ili kooperantu pa da štetu naknadi poslodavac tog radnika, ali u tim slučajevima postoji regresna odgovornost radnika prema poslodavcu, što znači da je radnik dužan naknaditi poslodavcu iznos naknade isplaćene toj trećoj osobi.
Mogućnost je poslodavca da kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili samim ugovorom o radu predvidi pod kojim se uvjetima i na koji se način može osloboditi radnik od dužnosti naknade štete ili barem na koji se način može smanjiti njegova odgovornost, ali to ovisi isključivo o dobroj volji poslodavca, a to nikako nije njegova obveza.
Naravno da ne treba isključiti mogućnost da je šteta poslodavcu počinjena kaznenim djelom pa tu postoji i kaznena, a ne samo građansko-pravna odgovornost radnika u kojem slučaju poslodavac treba svoju zaštitu tražiti i podnošenjem kaznene prijave.
S obzirom na sve navedeno, evidentno je da prilikom obavljanja radnih zadataka može doći do brojnih neželjenih situacija od kojih će neke zasigurno prouzrokovati štetu poslodavcu, ali neće za svaku štetu postojati odgovornost radnika da ju naknadi nego će se pretpostavke odgovornosti utvrđivati u svakom pojedinačnom slučaju.
