Većina osoba kada umre iza sebe ostavi određenu imovinu, najčešće pokretnine i nekretnine, ali postoje i slučajevi kada umrla osoba nije imala nikakvu imovinu ili barem nije bila upisana kao njegovo vlasništvo u zemljišnim knjigama ili drugim registrima. Opravdano si nasljednici mogu postaviti pitanje što se u tom slučaju događa s ostavinskim postupkom i postoji li ikakva razlika u slučaju da je osoba iza sebe ostavila samo pokretne stvari, ali ne i nekretnine.
Evidentno je stoga da kod nasljeđivanja postoje tri situacije koje Zakon o nasljeđivanju različito regulira; prvo da umrla osoba nije imala nikakve imovine, druga je da su iza njega ostale samo pokretne stvari i s njima izjednačena prava (poput recimo novčanih sredstava po računima) i treća situacija je kada su iza ostavitelja ostale nekretnine ili stvarna prava na nekretninama. Naravno, postoji i situacija kada je umrla osoba iza sebe ostavila pokretnu i nepokretnu imovinu, a što je vrlo česta situacija obzirom da u Republici Hrvatskoj veliki broj osoba ima nekretninu u vlasništvu, a u kojem se slučaju obvezno mora provesti ostavinski postupak.
Zakon o nasljeđivanju regulira navedene situacije na način da ostavinski sud donosi rješenje kojim odlučuje da se neće provoditi ostavinska rasprava ako sud raspolaže podatcima da umrla osoba nije iza sebe ostavila nikakvu ostavinu. Javni bilježnici u tom slučaju ponekad donose odluku da se neće provoditi ostavinska rasprava, a ponekad donesu odluku o obustavi ostavinskog postupka zbog nepostojanja imovine, ali riječ je o odlukama koje se razlikuju samo po nazivu, a sadržajno i po pravnim učincima riječ je o odluka s istim posljedicama.
Jednaku odluku sud donosi i u slučaju kada je ostavitelj iza sebe ostavio samo pokretnine i s njima izjednačena prava, ali to samo u slučaju da niti jedan od nasljednika ne zahtjeva provođenje ostavinskog postupka. Ako pak su iza ostavitelj ostala obvezna prava na nekretnina poput recimo prava zakupa ili najma, u toj situaciji se isto tako ne javlja potreba za provođenjem ostavinske rasprave.
Čak i kada je ostavitelj iza sebe ostavio samo pokretnine i s njima izjednačena prava uputno je provesti ostavinski postupak jer će se na taj način ostavitelji lakše legitimirati kao nasljednici temeljem rješenja o nasljeđivanju i moći prenijeti vlasništvo vozila na svoje ime ili pak u banci podići novčana sredstva s računa ostavitelja.
Ako pak je osoba za vrijeme života sklopila ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju postavlja se pitanja što se događa sa provođenjem ostavinskog postupka. Sudska praksa je glede navedenog postigla ujednačeno shvaćanje da u tom slučaju nema provođenja ostavinske rasprave jer se tretira kao da osoba nije imala ostavine. Dakle, ukoliko želite izbjeći potencijalne sukobe između nasljednika nakon vaše smrti, a donijeli ste odluku o tome kome želite ostaviti svoju imovinu, pravno je navedeno najbolje regulirati gore navedenim ugovorima. Naravno, pritom morate biti vrlo oprezni da vaša prava za vrijeme života budu zaštićena što se također postiže pažljivim i brižljivim sastavljanjem ugovora.
Naravno da ostavinski postupci u slučaju postojanja brojnih nasljednika i vrijedne imovine iza ostavitelja mogu postati mukotrpni i dugotrajni procesi ako ostavitelj ni na koji način nije izrazio svoju posljednju volju primjerice oporukom ili ako pak pojedini nasljednici smatraju da takva oporuka nije vjerodostojna. Ukoliko smatrate da će nasljednici nakon vaše smrti voditi bitku oko raspodjele imovine, postoji niz pravnih mogućnosti kojima to možete prevenirati i održati obitelj na okupu.
