Nasilje među djecom je sve učestalija pojava i prisutna je u vrtićima, školama, na izvannastavnim aktivnostima, na igralištima, javlja se na svim društvenim razinama i to neovisno o kulturnim i etičkim raznolikostima.
U današnje vrijeme možemo govoriti ne samo o tradicionalnim oblicima nasilja (poput fizičkog, verbalnog, seksualnog i sl.), već i o sve prisutnijem elektroničkom nasilju koje se događa u virtualnom svijetu - na društvenim mrežama, forumima i drugim sličnim kanalima.
Obiteljski zakon, iako je riječ o propisu koji je u svakom smislu usmjeren na ostvarivanje dobrobiti djeteta, nije najbolji primjer propisa usmjerenog na rješavanje pitanje nasilja među djecom. U tom su kontekstu mnogo značajniji propisi poput Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta kao i Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, a svakako valja spomenuti i Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama 2020.
Republika Hrvatska kao stranka Konvencije obveznica je osiguranja i zaštite prava djece, a četiri su opća načela na kojima se temelje sva prava sadržana u Konvenciji. Prvo je načelo nediskriminacije koje propisuje da djeca ne smiju trpjeti diskriminaciju neovisno o rasi, spolu, jezik i dr., da djeca imaju pravo na život i razvoj u svim vidovima društva, da pri donošenju svih odluka koje utječu na dijete najvažnija mora biti dobrobit djeteta, a posljednje je načelo da se djeci mora omogućiti da aktivno sudjeluju u rješavanju svih pitanja koja utječu na njihov život i da im se mora dopustiti sloboda izražavanja mišljenja.
U kontekstu nasilja kojim se bavimo u ovome članku relevantan je članak 19. Konvencije koji obvezuje države stranke da poduzmu sve potrebne mjere i to zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne, da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zloporaba, zanemarivanja i zapuštenosti, zlostavljanja i iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje i to dok o tom djetetu brine roditelj, zakonski skrbnik ili bilo koja druga osoba koja je odgovorna jer joj je dijete povjereno na skrb.
Još davne 2004. godine donesen je Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, a koji je Protokol donesen temeljem Programa aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima kojeg je donijela Vlada iste godine.
Predmetni Protokol detaljno definira nasilje, propisuje obveze nadležnih državnih tijela ako prime bilo kakvu prijavu ili dojavu o nasilju među djecom i to konkretno kako trebaju postupati odgojno-obrazovne ustanove, kako trebaju postupati centri za socijalnu skrb (sada zavodi za socijalni rad), a kako policijske uprave - policijske postaje. Isto tako, zahtjeva se na uspostavi suradnje svih državnih tijela radi sprečavanja, otkrivanja i suzbijanja nasilja među djecom i mladima.
U kontekstu bitnih pravnih akata svakako valja spomenuti i Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama za razdoblje od 2020. do 2024. godine kojem je cilj uskladiti i unaprijediti hrvatski zakonodavni okvir za prevenciju nasilja u školama te donijeti Povelju o nenasilju na nacionalnoj razini, unaprijediti zakonodavni okvir s ciljem osiguravanja nulte stope tolerancije na nasilničko ponašanje u školama, osigurati podzakonske propise usmjerene k prevenciji nasilja u školama, usuglasiti procedure postupanja u prevenciji nasilja u svim školama te konačno unaprijediti sustav zaštite prava i interesa svih učenika.
Predmetni Akcijski plan ima i druge ciljeve, a to se osobito odnosi na sustavno prikupljanje i obradu podataka koji su bitni za prevenciju nasilja u školama, povećati broj školskih programa za prevenciju nasilja, provesti medijsku kampanju o prevenciji nasilja u školama, a istim su predviđene i brojne druge kvalitetne mjere.
S obzirom na sve navedeno, lako je zaključiti da postoje brojni propisi koji se bave pitanjem nasilja među djecom, ali ključno je zapravo imaju li isti kakav učinak na suzbijanje, smanjenje i prevenciju nasilničkog ponašanja.
