Sklopili ste ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se davatelj uzdržavanja obvezao uzdržavati drugu stranu do smrti, dok je zauzvrat primatelj uzdržavanja izjavio da će za predmetno uzdržavanje nakon njegove smrti sva ili dio njegove imovine prijeći u vlasništvo davatelja uzdržavanja, ali je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa došlo do narušavanja odnosa primatelja i davatelja uzdržavanja.
Što napraviti u slučaju kada sklopljeni ugovor jednostavno više ne može ostati na snazi, odnosno kada davatelj uzdržavanja ne ispunjava svoje ugovorom preuzete obveze?
Najjednostavniji način je sporazumnim raskidom ugovora oko čega se moraju usuglasiti davatelj i primatelj uzdržavanja. Naravno, i ako takva suglasnost ne postoji do raskida može doći sudskim putem i to u dva slučaja koje regulira Zakon o obveznim odnosima. Prva takva situacija koju regulira zakon je u slučaju da ugovorne strane žive zajedno, ali su se njihovi odnosi toliko poremetili da nastavak zajedničkog života postane nepodnošljiv, a druga situacija je kada druga ugovorna strana ne ispunjava svoje ugovorom preuzete obveze.
Ako davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja do raskida ugovora može doći i ako nasljednici davatelja uzdržavanja ne pristanu na produženje predmetnog ugovora. Također, ugovor se može raskinuti i po općim pravilima o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima; primjer iz sudske prakse pokazuje jednu takvu situaciju- naime, nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju primatelj uzdržavanja sklopio je brak i bračni drug je preuzeo izvršavanje obveza iz ugovora pa davatelj uzdržavanja jednostavno više nije bio potreban.
U sudskoj praksi se vrlo često postavlja i pitanje u kojem se obliku treba raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju, a sve obzirom da je za sklapanje istoga propisan strogo formalan oblik, odnosno isti mora biti solemniziran od strane javnog bilježnika ili ovjeren od strane nadležnog suda. Ako ste sami sklapali ugovor o doživotnom uzdržavanju svjesni ste iznimno visokih troškova koje sa sobom nosi sklapanje takvog ugovora, pa je opravdano postaviti pitanje forme za raskid tako sklopljenog ugovora i troškova raskida.
Iako Zakon o obveznim odnosima propisuje da je za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju potreban isti oblik u kojem je došlo i do sklapanja, sudska praksa je suglasna da se za sporazumni raskid ne traži poseban oblik. Ako pak do sporazuma nije moguće doći, jedini način za okončanje predmetnog ugovornog odnosa je putem suda.
Sudska praksa susreće se s različitim slučajevima u kojima se traži raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, a obzirom da su zakonske odredbe koje predviđaju raskid vrlo općenite i generalne, sud je dužan u svakom pojedinom slučaju prosuditi je li zahtjev za raskid ugovora opravdan ili ipak nije.
Važno je za napomenuti da je sudska praksa uspostavila i pravilo da se na raskid ugovora ne može pozivati ona ugovorna strana koja je svojom krivnjom odnosno nesavjesnim postupanjem prouzročila nastanak razloga za raskid. Primjerice ako je primatelj uzdržavanja kriv što je došlo do poremećenih međuljudskih odnosa s davateljem uzdržavanja jer ga je recimo vrijeđao, omalovažavao, počinio prekršaj ili kazneno djelo na njegovu štetu isti neće uspjeti sa svojim zahtjevom za raskid ugovora u sudskom postupku jer je evidentno da bi u tim slučajevima sud štitio stranku koja je zlouporabila prava upravo iz razloga da traži raskid ugovora.
S obzirom da je riječ o ugovorima koji se vrlo često sklapaju, a isti imaju dalekosežne posljedice za obje ugovorne strane, bitno je potpuno i pravilno se informirati o pravima i obvezama koje isti nose sa sobom za obje ugovorne strane jer postupak raskida ugovora pred sudom može značajno financijski iscrpiti stranke, a i čekanje na sudsku odluku može potrajati godinama što nikako nije zanemariva stavka obzirom da su primatelji uzdržavanja uglavnom osobe starije životne dobi.
