U današnje je vrijeme sve popularnije, pa čak možemo reći i uobičajeno da partneri ne sklapaju brak bilo u građanskom bilo u vjerskom obliku, nego žive u izvanbračnoj zajednici.
Porastom broja partnera koji žive u izvanbračnim zajednicama pojavila su se brojna pravna pitanja koja dugo vremena nisu bila regulirana pravnim propisima te su na određeni način izvanbračni drugovi bili u svojim pravima diskriminirani u odnosu na bračne drugove.
Današnja je pravna regulativa nasljednog prava izjednačila izvanbračne drugove sa bračnim drugovima, a to zapravo znači da izvanbračni drug ima sva prava zakonskog nasljednika u prvom i drugom nasljednom redu jednako kao i bračni drug.
Različiti pravni propisi različito reguliraju pojam izvanbračne zajednice, a u članku ćemo se osvrnuti na tumačenje predmetnog pojma sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju. Navedeni zakon izvanbračnu zajednicu definira kao životnu zajednicu neudate žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala ostaviteljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka.
Obiteljski zakon propisuje koje su to pretpostavke za valjanost braka i to na sljedeći način. Prvenstveno sklopiti brak, u pravilu, mogu samo osobe koje su navršile osamnaest godina, koje su poslovno sposobne i sposobne za rasuđivanje, i to samo s osobama s kojima nisu u međusobnom srodstvu i pod uvjetom da već nisu u braku ili životnom partnerstvu.
Županijski sud u Varaždinu u odluci iz 2016. godine zauzeo je stav da je za postojanje izvanbračne zajednice potrebno da se radi o faktičnoj zajednici dviju osoba suprotnog spola koja je trajna, a od bračne zajednice razlikuje se samo po tome što je brak formalno pravno zaključen, pa je u konkretnom slučaju sud zaključio da veza nije udovoljavala pretpostavkama i kriterijima izvanbračne zajednice jer nije imala potrebnu emotivnu, ekonomsku i drugu povezanost, nego se radilo samo o prijateljskoj emotivnoj vezi.
Ovakva široka definicija pojma izvanbračne zajednice sudovima uglavnom zadaje puno poteškoća, osobito iz razloga jer je vrlo teško dokazati kada je počela izvanbračna zajednica, koliko je trajala i sl. To naravno utječe i na pitanje priznavanja nasljedstva osobama koje su živjele u izvanbračnoj zajednici.
Županijski sud u Sisku u odluci iz 2021. godine zauzeo je stav da se po smrti ostavitelja otvara nasljedstvo i isto prelazi ex lege na njegove nasljednike, tj. na njegovu djecu, bez obzira da li su djeca ostavitelja rođena u braku ili izvan braka, a isto tako nasljedstvo prelazi na bračnog odnosno izvanbračnog druga ostavitelja, svakom od navedenih nasljednika na jednak dio.
Dakle, ne samo da su izvanbračni drugovi izjednačeni sa bračnim drugovima, nego su i djeca rođena izvan braka u svojim nasljednim pravima izjednačena sa djecom rođenom za vrijeme trajanja braka.
Ali, u takvim slučajevima vrlo često postaje sporno je li u trenutku smrti ostavitelja još uvijek postojala izvanbračna zajednica ili je ona ipak ranije prestala. U takvim slučajevima ostavinski sud u parnicu upućuje onu osobu, odnosno nasljednika, za kojeg smatra da je njegovo pravo manje vjerojatno.
Stoga, ako izvanbračni drug uspije pred parničnim sudom pravomoćno dokazati da je uistinu bio izvanbračni drug ostavitelja, ostavinski sud je dužan to primijeniti prilikom utvrđenja rodoslovlja, odnosno primjene određenog nasljednog reda te će se taj nasljednik tretirati kao bračni drug ostavitelja. Također, njegovo legitimiranje kao nasljednika isključit će pozivanje na nasljedstvo zakonske nasljednike iz idućih nasljednih redova.
Kako bi se izbjegli eventualni sporovi, preporučljivo je da izvanbračni drugovi, životni i neformalni životni partneri reguliraju svoje međusobne odnose u pogledu zajedničke stečevine i nasljeđivanja jer će se tako izbjeći eventualni nesporazumi i sukobi, a potencijalno i dugotrajni sudski postupci.
