Brojni su radnici zbog izuzetno visokih životnih troškova prisiljeni potražiti dodatno zaposlenje kako bi nadopunili kućni budžet, a poslodavci se nerijetko vesele upravo zaposlenju takvih radnika obzirom da tržište rada vapi za radnom snagom svih dobnih skupina i razina obrazovanja.
Posljednjom zakonskom novelom Zakona o radu došlo je do određenih promjena u pravnoj regulativi dodatnog rada o kojima će biti više riječi u nastavku.
Novelom Zakona o radu uveden je pojam matičnog poslodavca koji je sam po sebi logičan i objašnjiv, dakle riječ je o poslodavcu kod kojeg je radnik zaposlen i radi u punom radnom vremenu, ali radnik koji radi u nepunom radnom vremenu ima više matičnih poslodavaca te i takav radnik može dodatno raditi na temelju ugovora o dodatnom radu.
Najduže trajanje dodatnog rada radnika je 8 sati tjedno, što naravno znači da broj dodatnih sati može biti i manji, a može se i različito rasporediti i to na način da primjerice radnik radi dodatni rad u nekom tjednu u trajanju od 12 sati, a u drugom pak primjerice u trajanju od 4 sata ili 2 sata, pri čemu je jedino bitno da prosječno radno vrijeme u kalendarskom mjesecu iznosi 8 sati tjedno.
Radnik čak može i u jednom danu u tjednu odraditi tih dodatnih 8 sati obzirom da zakon ne propisuje nikakva ograničenja po tom pitanju.
Potrebno je napomenuti da postoje posebna pravila ako je ugovorom o radu radno vrijeme nejednako raspoređeno za što se preporučuje i poslodavcu i radniku dobro proučiti članak 18.b Zakona o radu.
Zabranjeno je sklopiti ugovor o dodatnom radu s radnikom koji radi na poslovima s posebnim uvjetima rada u skladu s propisima o zaštiti na radu, a riječ je o poslovima na kojima i uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, kao niti s radnikom koji radi u skraćenom radnom vremenu jer unatoč primjeni mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu nije bilo moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja pa mu je radno vrijeme skraćeno razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost radnika, a ugovor nije moguće sklopiti niti s radnikom kojem se prema propisu o mirovinskom osiguranju staž osiguranja računa s povećanim trajanjem.
Glavna promjena koja je uslijedila u zakonskom tekstu je ta da radnik više ne treba tražiti suglasnost poslodavca za sklapanje ugovora o dodatnom radu nego je samo obvezan pisanim putem obavijestiti svog matičnog poslodavca da je sklopio ugovor o dodatnom radu i to prije nego što započne s tim dodatnim radom.
Iznimno, poslodavac ima pravo pisanim putem zatražiti od radnika da prestane obavljati dodatan rad kod drugog poslodavca ako postoje objektivni razlozi i to ako je takav rad protivan zakonskoj zabrani natjecanja ili ako bi se dodatni rad obavljao za vrijeme radnog vremena kod matičnog poslodavca, ali ovisno o okolnostima slučaja poslodavac može zatražiti i prestanak dodatnog rada u drugim opravdanim slučajevima.
Obveza je radnika da u roku od 3 dana prilagodi svoje radno vrijeme kod drugog poslodavca radnom vremenu kod svog matičnog poslodavca.
Obveza je poslodavca da s radnikom s kojim ugovora dodatni rad sklopi ugovor o dodatnom radu te takav ugovor mora sadržavati sve što sadrži i klasičan ugovor o radu, a isti može biti sklopljen na određeno ili na neodređeno vrijeme.
Što se tiče uvjeta rada radnika koji radi u dodatnom radu, poslodavac mu je dužan osigurati iste uvjete rada kao i radniku koji kod njega radi u punom radnom vremenu, a plaća i druga materijalna prava utvrđuje se i isplaćuju razmjerno ugovorenom radnom vremenu.
Nastoji se također omogućiti radniku korištenje godišnjeg odmora u istom tjednu kod poslodavca kod kojeg je radnik zaposlen u dodatnom radu kao i kod matičnog poslodavca.
Zbog kršenja odredbi Zakona o radu kojim je uređen dodatni rad propisana su postupanja inspektora za vrijeme inspekcijskog nadzora, a visoke novčane kazne predviđene su i za poslodavca pravnu osobu, odnosno poslodavca fizičku osobu i odgovornu osobu pravne osobe pa se svakako preporuča pažljivo proučiti relevantne zakonske odredbe.
