Sega imaju, ali meje pak nemaju!

Postoji jedno 'velebno' mjesto. Mnogi su ljudi prošetali kroz njega, životinje pišale, srale i njuškale se, a biljke rasle, procvjetale i splasnule, a čak su i svemirci s dvokrilcem prelijetali za vrijeme rata. Ali rijetko tko priča o tom mjestu, rijetko tko zna uprti prstom na kartu i sa sigurnošću i ponosom reći: „Kume, tu je to mesto.“ No to mjesto postoji i prostire se na 60 km2 – a čak petnaest ljudi sa sigurnošću tvrdi da je malo veće od obližnjeg grada Varaždina. Sastoji se od drveća, polja, pašnjaka, dva potoka, tri puteljka, pet štala, jedne sjenice, kandelabera i šest kuća.

Možda je to i razlog zašto nije ucrtano na karti, ali svi se moramo složiti da mjesto stvarno jest velebno, izuzev pomanjkanja ključnih objekata. Naravno, kad smo kod ključnih objekata valja spomenuti i odvojak autoceste s devet naplatnih kućica i umjetno jezerce u području načelnikova dvorišta koje lako može zasjeniti Trakošćansko jezero i naposljetku samu načelnikovu kič baroknu vilu koja malčice odudara od kuća dragih mu sumještana. Priča se da u toj kući postoji i pokoji inventar barokne katedrale Varaždina i dobrostojeća pekara. Čak se sumnja da gabariti kuće prelaze u okolno mjesto, a da tuneli podno nje vode sve do Kopačkog rita. Neki bi se ljudi u narodu hrvatskom odmah javili i proturječili da mjestu od desetak objekata nije potreban načelnik, a ovo ih mjesto, na vaše iznenađenje, čak ima dvoje: Vjekija Tutača i Marka Josipa Cimperšveka čiji se luksuz još gradi, a za njega su zaduženi neki učenici osnivača nekad popularne škole za arhitekturu u Njemačkoj! Ali samo polako, takve bi ljude trebalo podsjetiti da ovo – još uvijek bezimeno mjesto – zauzima hektar više prostora negoli Varaždin i da čovjek koji vlada takvim mjestom snosi stoga veliku odgovornost i da mu je u najmanju ruku potrebna još jedna ruka.

I to nije sve: ovo bezimeno mjesto također ima i svoju župu „Majku Božju Bezimenu“ te crkvu i crkveni toranj viši od kule Babilonske, svećenika vjernika picajzlu, zvonara materijalistu Bracu i mladog pripravnika vlč. Igora rumenog i sve svoje župljane, a također ima i babu narikaču Dodiku koja je trenutno, zbog nedostatka sumještana, nezaposlena pa živi na socijali i svoju tugu liječi vinskom kapljicom u dvoru spomenute župe. Boji se da nije odviše presušila jer je posljednji, ali i prvi puta plakala kada je umro netko na koga je već zaboravila. Otada svaki dan moli Boga da joj odapne prvi i jedini susjed: on je najstariji i jedine nade za biznis polaže u njega, no ne zna da je susjed žilav. Svaku nedjelju kad se narolja sa svećenicima daje mise za njega, a jedan od njih onda za oltarom kaže: „Neka ga Bog liši muka i neka mu čim prije dade lagodan život u Kraljevstvu nebeskom. Amen!“

Amen, amen, amen vikala bi na to preostala tri sumještana uključujući i žilavog susjeda. Osim što ima sve što i nema jer ovo mjesto ima i više od ovdje spomenutog pa, dapače, ima i ono što inače nema pa tako ima i Direktora koji stoji iza svega, iza zakona, iza dvaju načelnika, iza svakog zločina i nesreće, iza predsjednika i premijera, a ponajviše iza debla dok se fućka. Policija često biva nasanjkana u ovakve čudne krajeve gdje ceste i puteljci (izuzev autoceste) ne vode, gdje se nikome ne može ništa, gdje nitko ništa ne zna, gdje svatko krivi samo Direktora, gdje nitko nema nikakvih papira – osim toaletnih kad regionalne novine ne stignu na vrijeme. Pa tako policija ima rokovnik iz vremena Jugoslavije u kojem su zabilježeni svi Direktorovi zločini te se dijakronijski prate i vode istraživanja unutar anketnog kruga.

Unutra se može pročitati koješta: tupim kuhinjskim nožem zaklao punicu, dok je kalao drva presjekao mačka popola, frontalno se traktorom i gajbom pikuša sudario sa šleperom, domaćim samostrelom gađao automobile na autocesti, urinirao u auspuh policijskog službenog vozila, prodavao hrast pod božićne jelke… Srećom, policija u posljednje vrijeme polaže velike nade u digitalizaciju pa se nadaju kako će Direktoru uskoro doći kraj kada jugoslavenski rokovnik digitaliziraju. Dotad će ga loviti u magli i uzdati se u tucet mještana koji im uvijek drage volje pokušavaju objasniti tko ili što je Direktor samo što ne uspijevaju dočarati da je to naposljetku samo vrsta ludog vina od kojeg čovjek izgubi kontrolu pa radi sve to što radi jer vino upravlja njime poput kakva direktora.

A to malo bezimeno mjesto smjestilo se pored još manjeg, koje ima duplo više svega nego što se ovdje spomenulo. Imaju čak i bildera i kremšnite i klopotec – samo nemaju naziv i vode spor oko međe s bezimenim mjestom.

Mihael Novosel

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.