Mladen Balažić je u rekreativnom trčanju pronašao smisao života

Marijan Hižak | 5.7.2021. u 21:47h | Objavljeno u Sve te godine

Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u svijetu se je naglo počeo širiti pokret rekreativnog trčanja usmjeren prema unapređenju tjelesnog i psihičkog zdravlja. Trčanje u svrhu zdravlja prihvatili su milijuni ljudi diljem svijeta, pa tako i naši Varaždinci.

Počeci varaždinskog rekreativnog trčanja na duge staze začeti su na igralištu „Slobode“ početkom sedamdesetih godina. Aktivnim atletičarima-dugoprugašima Atletskog kluba „Sloboda“ Branku Furjanu, Mladenu Mavaru, Ivanu Pavličeviću, Stjepanu Isteru i Marijanu Cafuku pridružila se tada grupa sportskih veterana, zaljubljenika u trčanje: Boris Kožar, Vladimir Remar, Petar Jelinečki, Slavko Stokrajec i drugi.

Zahvaljujući njima, velik se je broj Varaždinaca različite životne dobi počeo rekreativno baviti trčanjem. Na valovima pokretača rekreativnog trčanja izrodio se je cijeli pokret koji je osvojio sportski nastrojene Varaždince. Svakim danom trčanje je dobivalo sve više pristalica, pa se je Varaždin prometnuo u jugoslavenski centar rekreativnog trčanja. Trčalo se po svuda, na „Slobodi“, po cestama, livadama, uz kanal Drave, u prigradskim naseljima...

balazic_7895.JPG

Jedan od mnogobrojnih sljedbenika koji je u rekreativnom trčanju pronašao smisao života je Varaždinac Mladen Balažić. Zahvaljujući njegovom prisjećanju u današnjoj kolumni vratit ćemo se u vremena kada je trčanje u Varaždinu postalo rekreativni „boom“. Balažić dolazi iz stare varaždinske sportske obitelji. Njegov otac bio je dugi niz godina standardni prvotimac NK-a „Sloboda“ 50-tih godina. Poput oca, i Mladen je mladenačke dane često provodio na stadionu „Slobode“. Tamo je uživao gledajući kako na lešnatoj stazi, zakrivljene glave, poput tornja u Pisi, krug za krugom, niže visoki, koštunjavi trkač s naočalama, Mladen Mavar - Cena.

Opijen njegovom energijom i izdržljivošću, priključuje se trkačkoj sekciji koja je djelovala unutar AK „Sloboda“. Bilo je to početkom 80-tih godina. Varaždinska rekreativna trkačka obitelj svakim je danom bila sve brojnija, pa su se trkači i trkačice udruživali kako bi si olakšali planiranje nastupa i putovanja, obzirom da je često puta sudjelovanje na trkama bilo uvjetovano pripadnošću nekom klubu.

Trčeći svakodnevno, Balažić je toliko napredovao u kondiciji da je počeo odlaziti na natjecanja. Prva trka na kojoj se je okušao bila je utrka „Partizanski marš“ u Kumrovcu 1984. godine. Na trci dugoj 26 km bio je član družine od čak 45 trkača iz Varaždina i Gojanca. Nakon što je probio led istrčavši polumaraton u Kumrovcu, Balažić postaje neizostavni sudionik svih utrka. Nabrojiti ću samo neke od njih: „Novogodišnja utrka“, „Yassa maraton“, „Trofej Votino – Montale“, „Vesprem – Mađarska“, „ Zagorski maraton“, „Pohorje“, „Pltvički maraton“, „Cross liga Drava“...

balazic_111.jpg

„Istrčati maraton pravi je izazov za svakog trkača. Svi mi rekreativci znamo da je nemoguća misija istrčati maraton vremenu svjetskog rekorda od 2 sata i 1 minute i 39 sekundi, ali smo presretni što ga možemo istrčati. Trčeći na mnogobrojnim natjecanjima uvjerio sam se da pedesetgodišnjaci mogu istrčati maraton ispod 3 sata, šezdeset godišnjaci za 3:30, a neki sedamdeset godišnjaci i ispod 4 sata.„ – zaneseno mi je objašnjavao Balažić.

Nakon istrčanih dvadesetak maratona Balažić je, 1986. godine, u naponu snage, s navršenih 33 godine, podigao granicu svoje izdržljivosti, istrčavši 60 kilometarski „Supermaraton u Čazmi“. Dvije godine kasnije istrčao je i ultra tešku utrku na 100 km. Bilo je to 1988. godine na utrci „Varaždin 100“. Trčalo se od „Srednjoškolca“ prema Ivancu, kod Cerja se skrenulo lijevo prema Novom Marofu, pa se kroz Ljubešcicu, Varaždinske toplice i Ludbreg stiglo do Varaždina. Cilj je bio na Korzu. Za pretrčati 100 km, Balažiću je trebalo 10:19,47 sati.

balazic_trst.jpg

Danas trče svi, stari i mladi, žene i muškarci, mršavi i debeli. Kada sam Balažića zamolio da usporedi svoje nekadašnje početke trčanja s današnjim vremenima, rekao mi je da je to jednostavno neusporedivo. Njegovi počeci bili su egzotični, a kako li je tek bilo u počecima 70-tih? U doba kada su cestovne utrke počeli trčati Mavar i Kožar, nenaviknuta varaždinska javnost smatrala ih je čudacima, mislila je da im „nije sve na broju“. Neki „nevjerne Tome“ čak su dolazili gledati uz cestu ne bi li vidjeli gdje će Kožar sjesti na bicikl. Na njihovo razočarenje, Kožar nije sjeo na bicikl. Pretrčao je cijelu stazu, poput mene, iako je bio 25 godina stariji od mene.

Druga drastična razlika je u sportskoj opremi i novim tehnologijama. Danas na utrkama na duge staze sudjeluju besprijekorno opremljeni rekreativci kojima je trčanje zabava i način života. Za razliku od Balažića koji si je nekada sam izrezivao uloške od spužve kako ga „Borovo“ tenisice ne bi žuljale, većini današnjih rekreativaca trčanje bez vrhunskih tenisica s gelom, pametnog sata, GPS-om i malom trafostanicom koja tijekom trke daje krucijalne savjete doživljaj trčanja ne bi bio potpun.

Danas trčanje nije samo rezultat. Rekreativno trčanje je trend, filozofija, način života. Mlade ljude trčanje oplemenjuje, čini ih boljim ljudima. Kad trčiš četrdesetak godina, kao što je slučaj s Balažićem, trčanje i samokontrola nisu tek povremeni hir, rezultat nekakve krize ili dosade. To je naprosto način života.

balazic0088.JPG

Označeno u
Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.