Ove godine jedan od ljepših advenata u Hrvatskoj bio je onaj u našem gradu. Sa sjetom sam se prisjetio svojih mladenačkih dana kada su božićni i novogodišnji blagdani bili puno skromniji, ali smo se s istim veseljem i radošću, kao i u vrijeme današnjeg adventa, okupljali na Korzu. Promrzli, nakon dvadesetak minuta šetnje od Vijećnice do Vajdine mesnice, razbježali bi se kao rakova djeca na sve strane. Neki u kino, neki na misu, a neki u obližnje krčme i slastičarnice koje su nas prizivale omamljujućim mirisom cimeta iz kuhanog vina ili toplog kakaa.
Mladost je mladost bez obzira na vrijeme, mjesto ili ugođaj. Generacija za generacijom, ovisimo o mladima da nam život obogate veseljem i entuzijazmom. Živjeti je lijepo, sve dok postoje uspomene kroz koje mladost kao vino života teče sačuvana u sjećanjima. Ova kolumna već godinu dana predstavlja slavinu kroz koju teče vino moje mladosti. Utjelovljenje današnjeg vina moje mladosti je čovjek koji ga je tijekom svog života u ulozi Boga Bakhusa prekrstio na hektolitre. Milan Remar - Klopotec.
Detalj s krštenja mošta u varaždinskom restoranu „Janje“
Naučnik u trgovini „Šparing“
Dugi je niz godina Milan Remar bio dobri duh i jedan od zaštitnih znakova grada Varaždina. Uvijek u pokretu, na biciklu ili na mopedu, vječito u žurbi kao da trči za posljednjim vlakom, pričljiv, simpatično nametljiv, izuzetno sugestivan. Taj dragi čovjek iza sebe ima bogat životni roman. Varaždinac je od glave do pete, osoba koja je obilježila varaždinski kulturni amaterizam i niz sportskih grana. Premda ga Varaždinci pamte kao vedrog i za šalu uvijek spremnog Jožu Klopotca, Remar je bio i trgovac, sportaš, glumac, redatelj, aranžer, sindikalni aktivist, novinar, publicist…
Snimao je filmove, televizijske drame i serije, odigrao na stotine rola na kazališnim daskama, režirao mnoge predstave, bavio se dramskim amaterizmom, bio Djeda Mraz, Sveti Nikola… Da bi detaljnije ispisao život ovog iznimnog Varaždinca, trebalo bi mi svih četrdeset osam stranica „Varaždinskih vijesti“ kako bih mogao pobrojati sve njegove uloge i događanja u kojima je sudjelovao.
Obitelj Remar 1933. godine. ( S lijeva: Irena, Marija, Milan, Vasilije, Marija i Vladimir)
Rođen je u Varaždinu 1921. godine kao najstarije dijete obitelji Vasilija i Marije Remar, rođene Trtinjak. Njegov otac Vasilije bio je Ukrajinac iz okolice Kijeva koji je u Varaždin dospio nakon beznađa 1. svjetskog rata. Obitelj Remar bavila se dugi niz godina trgovinom. Od 1922. do 1946. godine imali su u Koprivničkoj ulici 20 (danas Miškinina) prodavaonicu ugljena i drva. Milan Remar je vrlo mlad počeo raditi. S petnaest godina je primljen za naučnika u trgovini „Šparing“ na Korzu koju je držala poznata varaždinska židovska obitelj. Po završetku 2. svjetskog rata trgovina je nacionalizirana i počinje djelovati kao prva socijalistička trgovina pod imenom „Granap“. Remar ostaje raditi u istoj kao poslovođa.
Godine 1948. napušta trgovački posao jer je postavljen za referenta za kulturu i prosvjetu pri Općinskom sindikalnom vijeću. Jedno vrijeme bio je i tajnik Saveza kulturno-prosvjetnih društava kotara Varaždin, da bi se potom zaposlio u tvornici namještaja Florijan Bobić. Od 1967. godine pa sve do umirovljenja 1979. godine Remar bio je zaposlen u građevinskom kombinatu Zagorje na poslovima internog informiranja.
Glumac i redatelj
Za razliku od uštogljenih radnih obveza, društveni život Milana Remara bio je puno življi, bogatiji i plodonosniji. Sve je počelo 1929. godine s predstavama dramske grupe Varaždinske pučke škole kada mu je bilo osam godina. Ljubav prema kazalištu udahnula mu je obožavana učiteljica Lucija Persoli. Kao gimnazijalac nastupao je u zboru i u plesovima Osječkog kazališta koje je gostovalo u Varaždinu. Svoju privrženost kazališnoj umjetnosti tijekom 2. svjetskog rata ispoljavao je u radu Radničkog kazališta u Varaždinu.
Po završetku rata dugi niz godina bio je najaktivniji član dramske grupe. Bio je redatelj Pionirske dramske družine Radničko- kulturno umjetničkog društva „Sloboda“, a nakon zaposlenja u tvornici namještaja dugi niz godina redatelj i glumac u Radničko kulturno-prosvjetnom društvu „Florijan Bobić“. U predstavama Narodnog kazališta „August Cesarec“ nastupao je povremeno, od 1945. godine, kao gostujući glumac. Zabilježena je njegova uloga u opereti „Mala Floramy“ te nastupi u mnogobrojnim dramskim uprizorenjima, poput: „Matije Gupca“, „Zlatareva zlata“, „Pod starim krovovima“, „Matijaš Grabancijaš“, „Barun Tamburlanović“, „Hipokondrijakuš“, „Doživljaji dobrog pisca Hašeka“ i mnoge druge.
Posebno poglavlje u njegovom umjetničkom djelovanju pripada radu s djecom. Remar je najviše uživao raditi predstave s djecom, najčešće u suradnji s društvom Naša djeca. U dječjem kazališnom stvaralaštvu ostao je zapisan njegov redateljski trag. Bavljenje redateljskim poslom bio je logični nastavak njegove ljubavi prema kazališnim daskama. S bogatim iskustvom koje je stekao, Remar je mladim glumcima nesebično prenosio zrnce svoje kazališne ljubavi. Režirao je na stotinjak dječjih predstava. Jedna od njegovih učenica bila je naša proslavljena operna diva Nevenka Petković Sobjeslavski, koja je u njegovoj predstavi „Crvenkapica“ uprizorila glavni lik.
Svestrani sportaš
Osim ljubavi prema kazalištu, Remar je od najranije mladosti bio naklonjen sportu. Počeo je kao i svi mladi Varaždinci u to vrijeme s nogometom, igrao je i tenis, stolni tenis, bavio se gimnastikom i atletikom. Najviše je u sportu postigao kao boksač. Boksao je za „Slaviju“, klub tekstilne tvornice „Tivar“, od 1939. pa sve do 1958. godine. Osnovne boksačke vještine naučio je od trenera Pine Bulića. Borio se je u bantam kategoriji, a u svoju natjecateljsku knjižicu upisao je osamdesetak mečeva.
Uz boks Remara veže jedna zgodna anegdota. Za vrijeme Banovine Hrvatske u boksačkom klubu „Slavija“, Remara i njegove suborce trenirao je crnoputi američki boksač Jimmy Lyggett, koji je u to vrijeme bio poznato ime u svijetu boksa, nekadašnji američki prvak u teškoj kategoriji. U Hrvatsku ga je dovela ljubav prema Hrvatici Rozi. Živio je u Zagrebu gdje je imao boksačku školu. U Varaždin je dolazio dva puta tjedno kako bi odradio trening s boksačima „Slavije“. Do polaska vlaka za Zagreb Lyggett je volio slobodno vrijeme iskoristiti za šetnju gradom. Društvo u šetnji najčešće mu je pravio Remar. Njihova šetnja uvijek je bila popraćena velikim interesom građana jer je Lyggett bio prvi čovjek crne kože koji se pojavio u Varaždinu.
Milan Remar u ulozi organizacijskog tajnika GD-a „Vindija“
Remar je uz sport ostao vezan do kraja života. Ostat će zapamćen njegov dugogodišnji nesebični angažman u radu Gimnastičkog kluba „Vindija“. U klubu je bio, kako to kažu Varaždinci, „Katica za sve“, tajnik, zapisničar, kroničar, „Djed Mraz“…. Umro je u devedesetoj godini 2011. godine u Varaždinu.
Joža Klopotec
Uz sve kazališne uspomene i sportske uspjehe za Milana Remara ipak me najviše veže njegov legendarni lik Joža Klopotec. Priča o Joži Klopotecu počela je sasvim slučajno 1966. godine, na nagovor Hinka Vildunga, tadašnjeg direktora varaždinskog hotelskog poduzeća koji je želio za zabavu svojih gostiju osigurati lik koji će predstavljati pravog Zagorca. Remar si je dao truda. Našao je staru zagorsku nošnju, obuo gumene škornje i na glavu stavio zagorski škrlak s hrvatskom trobojnicom. Klopotec je dobio izgled, ali da bi krenuo na svoj put trebalo je osmisliti njegov lik.
Milan Remar kao Joža Klopotec
Remar je razradio svoj nastup sa starim, autentičnim zagorskim štiklecima koje je u hodu dopunjavao vlastitima. Zvijezda je bila rođena. Publika je s oduševljenjem prihvaćala zdravice u kojima je Klopotec bio aktualan ismijavajući nepravde i moćnike. U vrijeme hrvatskog proljeća, kada se je otvorio prostor za promicanje hrvatstva, Remar je nastupao na tri održane, vrlo popularne kajkavske „Olimpijače“ i na sve tri je njegov lik Klopotec sa svojim zdravicama pobijedio. Za dobru prihvaćenost lika Klopotca kod javnosti najzaslužniji su duhovitost i zagorski habitus Milana Remara. Zahvaljujući njemu Klopotec nikad nije bio sklon bilo kakvom ekstremizmu: ni lijevom, ni desnom, baš u stilu ponašanja iskonskih Varaždinaca. Klopotec, iako seljak, čovjek sa zagorskih bregov, je u biti oličenje pravog Varaždinca.
- Smijte se, veselite se, smeh je i više od pol zdravlja. – da je živ poručio bi nam u prolazu, na biciklu s cekerom u ruci Milan Remar.
