„Biti Varaždinec je nešto posebno, specifično i mistično. Barem smo mi tako mislili, moja generacija, rock-generacija. Značilo je strogu povezanost, nekakvo uvjetno bratstvo oko komadića asfalta starog Korza, njegove lijeve i desne strane, koje su svaka za sebe imale svoj zaseban štih. Korzo je davalo ton cijelom gradu svojim ponašanjem, normama življenja i jezikom samo nama znanim. Bilo je tu puno bečke kulture pretvorene u samo nama znanu Varaždinštinu. Bilo je tu puno, puno kaja?. Nostalgično.“
Poput početne nadahnute zabilješke Darka Belušića – Bele, nedavno preminule varaždinske urbane legende iz 70-tih, i ja sam cijeli život zaljubljen u naš grad. U njegove stare ulice i trgove, Vijećnicu i Stari grad, „Dućansku vulicu“ i crkvene tornjeve, tišinu groblja i mogao bih vam tako nabrajati u nedogled. Sve pobrojeno danas sjaji još ljepšim sjajem, ali se je način življenja u odnosu na vrijeme moje mladosti drastično promijenio. Život današnje „Z“ generacije u potpunoj je suprotnosti s romantičnim vremenima moje mladenačke prošlosti.
Da li mi se to samo čini iz moje perspektive ili su stvari nekad zaista bile bezbrižnije, a život bezbolniji? Teško mi je dokučiti s ove vremenske distance, pa je najbolje da zajedno na kratko zavirimo iza kulisa Varaždina u 70-tima. Središnje mjesto okupljanja i žarište života mladih u gradu bilo je Korzo. Današnje generacije teško si mogu slikom zamisliti silnu promenadu mladih ljudi koja od sumraka pa do otprilike deset sati navečer hoda gore-dolje, od Vijećnice do Vajdine mesnice (op.a.- danas Tabacco shop).
Varaždinsko Korzo 70-tih (Arhiva Ivan Horvat)
Bila su to za današnje pojmove romantična vremena. Nije bilo mobitela, kafića, interneta ni društvenih mreža. Cure su morale biti doma najkasnije u jedanaest. Sudare smo dogovarali ili telefonom ili na spoju prije. A komadi su dolazili na sudare bez stotinu SMS poruka tipa ”Je l’ krećeš?”, ”Di si?”, ”Čekam”, „Požuri“… Dvaput godišnje putovalo se u Trst, a nešto manje u Graz. Bolje sam se snalazio nekada na Ponte Rossu nego danas u Grabanicama. Kod Giovannija smo kupovali traperice „Super rifle“ za 6000 lira, a za njih se u Varaždinu mogla dobiti protuvrijednost od 30.000 lira. Umjesto McDonalds hamburgera jeli smo burek. Još i danas pamtim taj omamljujući miris koji se iz buregdžinice Koljnrekaj širio po cijeloj Gajevoj ulici.
Varaždinska avangarda iz 70-tih
Studirali smo, radili preko student-servisa, love je bilo dovoljno. I za cugu, kino, koncerte, utakmice. Bili smo oslobođeni svih tereta i strahova, rasli smo bezbrižno s pogledom u budućnost od koje nismo ništa previše očekivali. Imali smo sve što smo željeli. Živjeli smo u međusobnoj ljubavi i nismo razmišljali tko se kako preziva, koje je tko vjere ili nacije ili da li je netko bogat ili ne. Imali smo vremena i novaca za izlaske, prijateljstva, putovanja. Točno se znalo tko kamo izlazi, tko stoji na lijevoj, a tko na desnoj strani Korza. Avangarda, umjetnički svijet i „haš“ selekcija okupljala se kod „Hajvana“ i „Strniščaka“, šminkeri i sportaši u slastičarnici „Stari grad“, cugeri kod „Justike“, a svi zajedno navečer na Korzu u „Operi“.
Mladi Varaždinci stoje na Korzu ispred popularne „Opere“
Frizure su nam bile pažljivo njegovane, nosila se kosa do ramena. Žarišta gradskih događanja vikendom bili su koncerti u Željezničaru i Domu JNA. Ponedjeljkom se nisu propuštali „Susreti mladih“. Zaljubljeni su pak odlazili u kino tražeći slobodno mjesto u zadnjem redu. Po završetku filma su se premještali na jednu od slobodnih klupa u Parku ili Starom gradu. Sve je bilo nekako jednostavnije nego danas. Bili smo sretniji, nasmijani, ležerniji, spontaniji. Jednostavno, bilo nas je svuda gdje se nešto događalo i gdje je bilo dobro društvo.
Lijeva strana Korza, koju su činili gradski dečki i puce bila je nositelj i začetnik modnih i glazbenih trendova. Mladi Varaždinci(ke) bili su modno osviješteni. Interesantno, nikada nisu bili vezani uz zagrebačke modne uzore, niti su pretjerano hodali u Zagreb u kupovinu. Slušao se je isključivo rock. Redovito su u Varaždinu gostovali poznati jugoslavenski vokalno instrumentalni sastavi (VIS), poput grupe “MI” koju su činili Šibenčani koji su živjeli u Zagrebu i VIS-a “Kameleoni” iz Kopra. Među domaćim bendovima koji su djelovali u to vrijeme na mene su najdublji trag ostavili “Dijamanti”, “Kamena generacija”, “Crni dječaci” i “A’priori”.
Subotnja prijepodnevna najezda Varaždinki(aca) na središnji gradski trg podsjetila me je na stara dobra vremena. Korzo opet pršti od mladosti i ljepote. „Biti Varaždinec je nešto posebno, specifično i mistično“, zar ne?
