Korzo moje mladosti

Marijan Hižak | 31.5.2021. u 21:36h | Objavljeno u Sve te godine

„Biti Varaždinec je nešto posebno, specifično i mistično. Barem smo mi tako mislili, moja generacija, rock-generacija. Značilo je strogu povezanost, nekakvo uvjetno bratstvo oko komadića asfalta starog Korza, njegove lijeve i desne strane, koje su svaka za sebe imale svoj zaseban štih. Korzo je davalo ton cijelom gradu svojim ponašanjem, normama življenja i jezikom samo nama znanim. Bilo je tu puno bečke kulture pretvorene u samo nama znanu Varaždinštinu. Bilo je tu puno, puno kaja?. Nostalgično.“

Poput početne nadahnute zabilješke Darka Belušića – Bele, nedavno preminule varaždinske urbane legende iz 70-tih, i ja sam cijeli život zaljubljen u naš grad. U njegove stare ulice i trgove, Vijećnicu i Stari grad, „Dućansku vulicu“ i crkvene tornjeve, tišinu groblja i mogao bih vam tako nabrajati u nedogled. Sve pobrojeno danas sjaji još ljepšim sjajem, ali se je način življenja u odnosu na vrijeme moje mladosti drastično promijenio. Život današnje „Z“ generacije u potpunoj je suprotnosti s romantičnim vremenima moje mladenačke prošlosti.

Da li mi se to samo čini iz moje perspektive ili su stvari nekad zaista bile bezbrižnije, a život bezbolniji? Teško mi je dokučiti s ove vremenske distance, pa je najbolje da zajedno na kratko zavirimo iza kulisa Varaždina u 70-tima. Središnje mjesto okupljanja i žarište života mladih u gradu bilo je Korzo. Današnje generacije teško si mogu slikom zamisliti silnu promenadu mladih ljudi koja od sumraka pa do otprilike deset sati navečer hoda gore-dolje, od Vijećnice do Vajdine mesnice (op.a.- danas Tabacco shop).

korzo_ivan_horvat.jpg

Varaždinsko Korzo 70-tih (Arhiva Ivan Horvat)

Bila su to za današnje pojmove romantična vremena. Nije bilo mobitela, kafića, interneta ni društvenih mreža. Cure su morale biti doma najkasnije u jedanaest. Sudare smo dogovarali ili telefonom ili na spoju prije. A komadi su dolazili na sudare bez stotinu SMS poruka tipa ”Je l’ krećeš?”, ”Di si?”, ”Čekam”, „Požuri“… Dvaput godišnje putovalo se u Trst, a nešto manje u Graz. Bolje sam se snalazio nekada na Ponte Rossu nego danas u Grabanicama. Kod Giovannija smo kupovali traperice „Super rifle“ za 6000 lira, a za njih se u Varaždinu mogla dobiti protuvrijednost od 30.000 lira. Umjesto McDonalds hamburgera jeli smo burek. Još i danas pamtim taj omamljujući miris koji se iz buregdžinice Koljnrekaj širio po cijeloj Gajevoj ulici.

korzo_70-te.jpg

Varaždinska avangarda iz 70-tih

Studirali smo, radili preko student-servisa, love je bilo dovoljno. I za cugu, kino, koncerte, utakmice. Bili smo oslobođeni svih tereta i strahova, rasli smo bezbrižno s pogledom u budućnost od koje nismo ništa previše očekivali. Imali smo sve što smo željeli. Živjeli smo u međusobnoj ljubavi i nismo razmišljali tko se kako preziva, koje je tko vjere ili nacije ili da li je netko bogat ili ne. Imali smo vremena i novaca za izlaske, prijateljstva, putovanja. Točno se znalo tko kamo izlazi, tko stoji na lijevoj, a tko na desnoj strani Korza. Avangarda, umjetnički svijet i „haš“ selekcija okupljala se kod „Hajvana“ i „Strniščaka“, šminkeri i sportaši u slastičarnici „Stari grad“, cugeri kod „Justike“, a svi zajedno navečer na Korzu u „Operi“.

KORZO_HAS.JPG

Mladi Varaždinci stoje na Korzu ispred popularne „Opere“

Frizure su nam bile pažljivo njegovane, nosila se kosa do ramena. Žarišta gradskih događanja vikendom bili su koncerti u Željezničaru i Domu JNA. Ponedjeljkom se nisu propuštali „Susreti mladih“. Zaljubljeni su pak odlazili u kino tražeći slobodno mjesto u zadnjem redu. Po završetku filma su se premještali na jednu od slobodnih klupa u Parku ili Starom gradu. Sve je bilo nekako jednostavnije nego danas. Bili smo sretniji, nasmijani, ležerniji, spontaniji. Jednostavno, bilo nas je svuda gdje se nešto događalo i gdje je bilo dobro društvo.

Lijeva strana Korza, koju su činili gradski dečki i puce bila je nositelj i začetnik modnih i glazbenih trendova. Mladi Varaždinci(ke) bili su modno osviješteni. Interesantno, nikada nisu bili vezani uz zagrebačke modne uzore, niti su pretjerano hodali u Zagreb u kupovinu. Slušao se je isključivo rock. Redovito su u Varaždinu gostovali poznati jugoslavenski vokalno instrumentalni sastavi (VIS), poput grupe “MI” koju su činili Šibenčani koji su živjeli u Zagrebu i VIS-a “Kameleoni” iz Kopra. Među domaćim bendovima koji su djelovali u to vrijeme na mene su najdublji trag ostavili “Dijamanti”, “Kamena generacija”, “Crni dječaci” i “A’priori”.

Subotnja prijepodnevna najezda Varaždinki(aca) na središnji gradski trg podsjetila me je na stara dobra vremena. Korzo opet pršti od mladosti i ljepote. „Biti Varaždinec je nešto posebno, specifično i mistično“, zar ne?

Označeno u
Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.