Figaro - 'bili tić' na plavom nebu Sjevera

Marijan Hižak | 4.10.2021. u 21:15h | Objavljeno u Sve te godine

Moj najmlađi sin, student povijesti i filozofije, pitao me prije par dana da li sam bio u vojsci. Dijete, koje nije osjetilo čari vojničkog života, učilo je o tom dijelu naše povijesti pa ga je zanimalo što mu o tome može reći otac. U nastojanju da ispadnem duhovit odgovor sam okrenuo na šalu: „Normalno da sam bio. Onaj koji nije išao u vojsku nije se mogao ženiti.“

Moja mudrolija nije izazvala smiješak pa sam se uozbiljio, ispričavši mu da su za vrijeme bivše države svi zdravi i sposobni morali služiti vojsku. Mladići iz različitih krajeva najčešće su vojni rok služili diljem cijele bivše države-otprilike po sistemu "upoznaj svoju zemlju da bi je više volio". Da nije bilo tako ja nikad ne bih imao prilike, ali ni razloga, upoznati mali gradić Gnjilane na Kosovu (u međuvremenu nije više mali, danas ima 88.000 stanovnika). Istinu za volju niti doživjeti kulturni šok kada sam vidio u kakvu neimaštinu sam došao.

Za razliku od mene koji sam bio razočaran svojim vojnim odredištem, junaku današnje priče Josipu Puljiću Varaždin ne samo da se dopao na prvu, već je ostao u njemu živjeti do kraja svog života. Josip Puljić, Varaždincima poznatiji kao Figaro, rodio se 1937. godine u Kaknju, malom bosanskom gradiću u Sarajevsko-Zeničkoj kotlini. U Varaždin je stigao 1957. godine na odsluženje vojnog roka. Već po silasku s vlaka barokni grad ga je očarao svojom ljepotom. Po završetku služenja vojnog roka Puljić se je tu skrasio i osnovao obitelj. Zahvaljujući poštenju i neposrednošću, postao je uvažen građanin našeg grada i jedna od njegovih legendi.

figaro_8888.JPG

Josip Puljić – Figaro

Puljić je kao vojnik bio iznimno druželjubiv, prava bosanska duša, uvijek spreman na šalu. Kolege vojnici i nadređeni oficiri obožavali su ga zbog njegova vedra duha i šaljivih dosjetki. Osim što je bio „ljudina“, Puljić se je isticao i svojim nogometnim umijećem nastupajući za reprezentaciju garnizona. Godine 1959. reprezentacija varaždinskog garnizona igrala je prijateljsku utakmicu s NK-om „Sloboda“. Puljićevo nogometno majstorstvo prvo je zamijetilo iskusno oko „Slobodinog“ oružara Rokse.

Kako je Puljić bio pred završetkom odsluženja vojnog roka, trener „Slobode“ Antun Golob odmah mu je poslije utakmice predložio da ostane u Varaždinu. Igrat će za „Slobodu“, a klupsko rukovodstvo pobrinuti će se da mu nađu smještaj i posao. Pristao je u vjeri da će zaraditi neki novac i vratiti se među svoje najmilije u Kakanj. Bio je standardni prvotimac i stup obrane NK-a „Sloboda“ punih sedam godina. Pouzdan, neprelazan, neustrašiv, prava „kostura“, bek koji se u igri čvrsto držao gesla „tko leži taj ne bježi“. Po završetku nogometne karijere ostao je aktivan u nogometu. Bio je jedno vrijeme trener, nogometni sudac, a u poznijim godinama nogometni delegat.

figaro_zz.JPG

Igrači NK-a „Sloboda“ krajem 50-tih; Slijeva: Josip Tot - Pepi, Ivan Ilić - Bob, Josip Puljić- Figaro i Vlado Martinović- Martin

Nogometni klub „ Sloboda“ je, prilikom njegovog dolaska u klub, ispoštovao sve dogovore. Osigurao mu je smještaj i prehranu u hotelu „Janje“ te ga je zaposlio kao bricu u varaždinskoj bolnici. Radeći u bolnici, Puljić je unosio osmijeh u život bolesnika, šaleći se s njima, pjevajući im. Zbog sklonosti pjevušenju tijekom brijanja i šišanja bolesnika, zaradio je nadimak Figaro. Navodno mu ga je dodijelio uvaženi varaždinski kirurg dr. Đuro Antauer.

Prenatrpan zahtjevima nekadašnjih bolničkih klijenata za šišanje poslije radnog vremena, Puljić odlučuje otvoriti vlastitu brijačnicu u Optujskoj ulici. Nije nimalo dvojio oko njezinog imena. Nazvao ju je „Figaro“, po nadimku koji ga je proslavio. Posao mu se dobro uhodao te 1972. godine brijačnicu seli u najstroži centar grada, na Korzo, današnji Tomislavov trg. U novoj brijačnici na top lokaciji posao mu je procvjetao. Sada je usluge šišanja, brijanja i češljanja proširio i na uslugu izrade ženskih frizura, pranja glave i češljanja.

figaro_sloboda_1111.JPG

Momčad NK-a „Sloboda“ početkom 60-tih; Slijeva: Kaniški, Tomašić, Plesničar L., Tolić, Boršić, PULJIĆ, ---, Ludošan, Keterer, Tkalec i Heinl M.

„Figaro“ je bila prava varaždinska brijačnica, poput popularne brijačnice iz „Velog mista“ u kojoj se uvijek komentiralo svašta, od politike (malo tiše, ovisno o mušterijama u radnji), do sporta (nešto glasnije). Popularni Figaro bio je poznat u gradu kao veliki navijač „Hajduka“ i njegov dugogodišnji povjerenik za članstvo u varaždinskom kraju. „Hajduk“ je upravo zbog toga bio najčešća tema razgovora u njegovoj brijačnici. NK „Varteks“ je u to vrijeme bio drugoligaš pa su svi domicilni Varaždinci pretežito navijali za „Dinamo“.

Posebno je bilo veselo u brijačnici „Figaro“ kada su se sučeljavali „Dinamo“ i „Hajduk“. U slučaju poraza „Hajduka“, osim podbadanja od strane susjeda, zlatara Perice i velikog broja prijatelja „Dinamovaca“, Puljića je na vratima lokala obavezno dočekivala „Hajdukova“ osmrtnica. Nikad se nisam šišao kod Figara, bez obzira što sam ga dobro poznavao. Bio sam u to vrijeme „Dinamovac“, a mi smo se šišali stotinjak metara dalje u Gajevoj, u brijačnici velikog fana momčadi iz Maksimira - Vida Fulira.

Početkom devedesetih Puljić je s velikim zanosom podržao demokratske promjene u zemlji i gradu, a osim „Hajduka“, stalno je s ponosom isticao svoje hrvatske korijene nesebično pomažući u aktivnostima oko prikupljanja pomoći za njegovu „Bosnu srebrenu“. Ulaskom „Varteksa“ u 1. Ligu nije propuštao niti jednu utakmicu na istoimenom stadionu. Sredinom devedesetih, tijekom jedne utakmice „Varteksa“ i „ Hajduka“ u Varaždinu, potrefilo se da smo sjedili jedan kraj drugoga. Bio je u svojem prepoznatljivom bijelom sakou, u kojem je najčešće dolazio na utakmice kad je igrao „Hajduk“. U šali sam ga prije početka utakmice pitao za koga će navijati. Odgovorio mi je odrješito: „Pa razumljivo, za „Varteks“, tu živim“. Nakon što je „Hajduk“ dao gol ,nesvjesno je skočio u zrak od veselja. Ukorio sam ga: „Pa rekao si mi da ćeš navijati za „Varteks“. Znate što mi je odgovorio: „A, j… glava hoće, ali srce ne da.“

Najpoznatiji varaždinski brico umro je 2017. godine. Na Korzu već odavno nema njegove brijačnice. Na nogometnim terenima nema više ni utakmica „Hajduka“ i „ Varteksa“, a sve manje je i šaljivih anegdota o varaždinskom Figaru - „bilom tiću“ na plavom nebu Sjevera.

Označeno u
Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.