Đukica Puček – Varaždinac koji je postao zaštitni znak Zagreba

Marijan Hižak | 10.8.2021. u 07:28h | Objavljeno u Sve te godine

Rođeni Varaždinac Đuka Puček, poznatiji kao Đukica, već je dugi niz godina zaštitni znak grada Zagreba. Đukica je muzičar, pjevač anđeoskog glasa i “žena zarobljena u tijelu muškarca”, kako on sam sebe voli opisivati. Iako je već u poznijim godinama, Đukicu još i danas krasi impresivan modni stajling. Uvijek je odjeven u tamne boje, u “kompletiće”, koje je u mlađim danima nadopunjavao s obaveznim štiklama. Kad sam ga prvi puta vidio, izgledao mi je poput mojih učiteljica u osnovnoj školi i to onih starije generacije. Uz sebe je uvijek nosio kofer za gitaru. Kružila je priča da u koferu nema ničega, što, naravno, nije bila istina, u njemu je uvijek bila spremna gitara.

Iz Varaždina i Zagreba do Pariza

Đukica je briljantan kantautor, pjesnik i pjevač noćnog života Zagreba. Prve muzičke akorde naučio je od oca u rodnom Varaždinu, gdje je i napravio svoje prve glazbene korake i postao prepoznatljiv. Kako u Varaždinu više vrijediš ako karijeru napraviš negdje drugdje, Đukica krajem pedesetih godina odlazi u Zagreb. Prve dane proveo je u Prihvatilištu za maloljetnike na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Nakon što je postao poznat, Đukicu su pitali zašto je došao u Zagreb. Dao je vrlo zanimljiv odgovor: “Zato jer je Varaždin kao pubertetlija, niti je dječak, niti muškarac. Niti je grad, niti je selo.” Svoj pjevački uspon Đukica je započeo sviranjem i zabavljanjem gostiju po lokalima. Prve godine u Zagrebu bile su mu teške. Trebalo je preživjeti. Šira javnost ga je upoznala tek kada je pobijedio s pjesmom “Vagabund” na u to vrijeme poznatom natjecanju “Prvi pljesak” u Varieteu. Nemirni duh i želja za uspjehom 1962. godine odveli su Đukicu u Pariz. U Parizu si je nadjenuo umjetničko ime “Georg Yugoslav” i pod tim imenom nastupao je i zabavljao ljude po lokalima, barovima i kabareima širom Pariza. Od gitare se nije nikada odvajao. Bio je to teško zarađen pjevački kruh, bez agenta i potpore, bez prijatelja i bez doma. Kada je napokon pronašao “sponzora”, kako se to danas popularno kaže, stvar se je preokrenula na bolje. Imao je sigurnu “gažu”, plaćen stan i hranu u hotelu.

Povratak u Zagreb

U francuskoj metropoli u kojoj žive ljudi svih nacija i uvjerenja Đukica je duhovno procvjetao. Obožavao je slobodarski duh i slobodoumnu sredinu velikog grada, neopterećenu predrasudama. Pariški dani prolazili su mu strelovito brzo. Trebalo je preživjeti užurbani svakodnevni ritam koji si je nametnuo - “ večernji nastupi u barovima - kućne zabave do jutra”. Nije dugo izdržao taj tempo. Teško je obolio. Bez ušteđevine i zdravstvenog osiguranja, donosi sudbonosnu odluku o povratku. Vraća se u voljeni Zagreb i sa sobom donosi šansonu koja ga je pratila za francuskih dana, a prati ga i dan danas. U Zagrebu se je brzo oporavio i ponovo uklopio u muzičke krugove. Počinje nastupati po barovima duž cijele države. Ima stalne angažmane, a ljetne praznine popunjava pjevanjem na kruzerima koji plove duž Mediterana.

Đukica je duša od čovjeka. Boem. U njemu nikada nije bilo nikakvog “elitizma”; on je jednostavno “drugačiji” i svi dobronamjerni ljudi su ga prihvaćali kao takvog. Svoju ulogu Đukica je igrao savršeno. Znao je da zločestu okolinu može pobijediti samo ako prvi “iskorači”, a ne da čeka udarac. Njegova izravnost kao oružje bila je fantastična. Đukica se nije skrivao, naprotiv, on je javno pokazivao da se osjeća kao žensko.

Koncert u Europa mediji

Veliku pažnju posvećivao je svom izgledu. Uvijek je pazio na odijevanje i frizuru. Frizuru mu je sređivala gospođa Halida, ista ona gospođa koja je sređivala kosu nekadašnje prve dame, drugarice Jovanke Broz. Godilo mu je kada su ga ljudi prepoznavali i pozdravljali na ulici, ali nije volio kada su ga nazivali krivim imenom i zato je naglašavao: ‘’Nisam Đokica, već Đukica.’’ Prije dvadesetak i više godina, Đukica je imao koncert u Varaždinu, u “Europa mediji”. Po običaju, klub “Europa medija” bio je krcat do daske. Đukica je koncert započeo sa suzama u očima. Dojmila ga je prepuna dvorana njegovih Varaždinaca. Poslije koncerta mi je rekao: “Jednostavno, sve me je to duboko ganulo. Rođen sam u ovom gradu, svoju sam karijeru započeo u ovom gradu i jasno je da mi ovaj grad znači nešto posebno. Osobito sam zadovoljan s činjenicom da ovdje ljudi još uvijek iskazuju interes za moje nastupe, kao što se to uostalom vidjelo na ovom koncertu u Kazalištu. A da varaždinska publika zna odabrati dobro, da je kritična, to je odavno poznato.”

Ponosan sam što poznajem Đukicu

Osim spomenutog koncerta, nastup Đukice Pučeka pamtim i po događaju koji se je desio dan poslije koncerta. U želji da se zahvali mojoj supruzi i meni na izvrsnom koncertu, veliki kavalir Đukica je navratio sljedeće jutro u klub “Europa mediju” na kavicu. Već s vrata me je upitao gdje je Sandra s nakanom da mojoj supruzi preda božanstveni buket cvijeća koji je držao u ruci. Kada sam mu odgovorio da je nema, prišao mi je bliže, zagrlio me i prišapnuo: “ Molim te zahvali joj na jučerašnjoj prekrasnoj večeri i odnesi joj ovaj skromni buketić kao mali znak pažnje.” Sve bi bilo u redu da u klubu nije bilo nekoliko mojih “zločestih” prijatelja koji su ubrzo kazalištem proširili priču: “Đukica je Cibi donio cvijeće”. Ponosan sam što poznajem Đukicu. Njegov život, njegova egzistencija, mogla je biti sve samo ne laka. Biti rođen drugačiji i pokazati da si drugačiji, u našoj Hrvatskoj zaista moraš imati petlju.

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.
Povezani članci