Darko Sačić - zaštitni znak varaždinske kulture

Marijan Hižak | 13.9.2021. u 21:24h | Objavljeno u Sve te godine

Ležerno ispijam kavicu na terasi omiljenog kafića na „Stančiću“. Uživam u pogledu na Stari grad koji treperi obasjan svjetlom jutarnjih zraka sunca. Neko prohujalo vrijeme koje živi unutar starih zidina u meni potiče ponos i zadovoljstvo. Promatrajući nekadašnji simbol moćnog obrambenog sustava obučen u prekrasno novo ruho, prisjećam se njegovog tmurnog i sivog izdanja prije obnove 1989. godine.

Za blještavilo današnjeg impresivnog izgleda Starog grada, koji na prvu osvaja simpatije Varaždinaca i putnika dobronamjernika, najzaslužniji su inicijator Jasna Tomičić i provoditelj obnove Darko Sačić. Očaran grandioznim zdanjem grofova Celjskih, Ungnadima, Erdődyjima i svih onih od kojih smo baštinili Stari grad, njegovu i našu povijest, iskoristit ću blagodat ove kolumne da napišem par riječi o čovjeku koji je bio na čelu zahtjevnog projekta njegove obnove.

U Gajevoj ulici, na broju 15, ulazim u haustor koji me vodi u galeriju „Zlati Ajngel“. Tamo me dočekuje Darko Sačić, ravnatelj Gradskog muzeja za vrijeme obnove Starog grada. Galerija „Zlati ajngel“ već je punih dvadeset i tri godine omiljeno varaždinsko odredište značajnih kulturnih događanja koja su svojom kvalitetom i sadržajnošću odavno prešla okvire uskih lokalnih zbivanja. Za turiste i posjetitelje galerija predstavlja jednu spoznaju više o gradu, tradiciji i njegovim stanovnicima, a mi domicilni ljubitelji kulture ju naprosto obožavamo jer odiše samo nama znanom Varaždinštinom.

Darko Sačić je vrlo zanimljiva osoba. Veliki zaljubljenik u svoj grad, prvorazredan intelektualac koji će te osvojiti na prvu znanjem i širinom u gotovo svim područjima života. Kada Varaždincima netko spomene njegovo prezime, gotovo svi ga znaju, a prva im je pomisao - slikar. U pravu su, ali samo djelomično. Po zvanju je slikar (diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1979. godine u klasi Šime Perića), no po svom djelovanju prije svega je menadžer u kulturi.

sacic_1.jpg

Darko Sačić iz gimnazijskih dana

Žicu za organizaciju i umjetnost Sačić je iskazivao još kao tinejdžer kada je bio sastavni dio inventara „Hajvana“, slastičarnice preko puta kazališta u kojoj se 70-tih godina okupljala varaždinska umjetnička avangarda. Unatoč dugogodišnjem poznanstvu još nisam uspio dokučiti što mu se kist zamjerio u životu jer je tijekom cijele svoje blistave umjetničke karijere bježao od njega kao što danas „antivakseri“ bježe od cijepljenja.

Čak se ni po završetku studija nije prvo prigrlio štafelaja već se prihvatio pisanja likovnih kritika u našem listu. Za razliku od slikarske, menadžerska karijera mu je besprijekorna. Godine 1983. postaje prvi kustos sa stalnim radnim mjestom u Galeriji slika u Varaždinu, iako je ona bila osnovana davne 1925. godine. Uz sređivanje fundusa Galerije, izdavanje Vodiča galerije i vođenje Izložbenog salona, o slikanju niti ne pomišlja jer kao svaki mladi čovjek svu energiju usmjerava na rješavanje problema koje je zatekao u Galeriji.

Njegove menadžerske vještine u kulturi prvi prepoznaje profesor Franjo Ruža te ga iste godine angažira na poslovima tajnika Varaždinskih baroknih večeri. Dobar glas se daleko čuje pa mladog i okretnog Sačića 1986. godine imenuju za direktora Gradskog muzeja Varaždin. Dvije godine kasnije dogurao je do prestižnog mjesta Predsjednika organizacijskog odbora Varaždinskih baroknih večeri. Tu prestižnu funkciju obavljao je do 1990. godine.

Penjanje po respektabilnim hijerarhijskim ljestvicama počinje mu predstavljati napor pa nakon poduže pauze prijeko potrebni mir i otklon od posla pronalazi u slikanju. Sačić je kao slikar izlagao rijetko. Kroničari kulture zabilježili su tek 11 njegovih samostalnih izložbi u razdoblju od 1977. do 2010. godine. Izlagao je u Zagrebu, Zadru, Šibeniku, Čakovcu, Varaždinu i u Fürstenfeldu (Austrija). Mali broj izložbi govori nam da Sačićevo ljubovanje s bojama nije bilo dugog vijeka.

Krajem 80-tih kapitalizam ulazi na mala vrata u kulturu. Dvojica smionih Varaždinaca, akademski slikar Darko Sačić i stomatolog dr. Branko Spevec 21. rujna 1990. godine, zajedno sa suprugama Jasnom Sačić i Tatjanom Spevec osnovali su u Varaždinu privatno poduzeće Garestin sa sjedištem na prvom katu palače Puttar u Varaždinu, u Zagrebačkoj ulici br. 2. Osnovati privatno poduzeće s osnovnom djelatnošću organiziranja kulturnih i umjetničkih priredaba, u vrijeme kad je u Republici Hrvatskoj već započela suluda kninska balvan-revolucija, mogli su učiniti samo beskrajni kulturni zanesenjaci.

Započeli su sjajno. Sve „Garestinove“ umjetničke akcije i priredbe bile su na visokoj razini, a neke i ekskluzivne, po najvišim europskim kriterijima. Da bi u tome uspjeli, morali su često posegnuti i u vlastiti džep. Organizirati bez tuđe pomoći ravno sedamdeset umjetničkih programa (koncerata, izložbi, književnih večeri, predavanja) u nezahvalno ratno doba u malom Varaždinu, za svega dvije godine, bilo je ravno čudu.

Aktivnosti „Garestina“ zamjećuju djelatnici Američkog kulturnog centra u Zagrebu te Sačić dobiva ponudu za korištenje stipendije koju je američki State Department dodjeljivao pomno odabranim gostima iz cijelog svijeta kako bi upoznali Sjedinjene Američke Države, način američkog života, američko društvo, politički te gospodarski sustav Amerike. Sačić je ponudu objeručke prihvatio.

Za vrijeme svojih višekratnih studijskih putovanja u SAD (1992.,1995., 2003., 2007. i 2012.), Sačić je odradio čitav niz službenih sastanaka, razgovora s vodećim ljudima američke kulture, direktorima američkih muzeja i galerija, umjetnicima i vladinim službenicima. Putem Amerike se je 1998. godine otisnula i njegova najstarija kćer Vida. Otišla je na studij u Ameriku da bi naposljetku tamo ostala i pronašla životni poziv u svijetu umjetnosti kao dizajnerica i profesorica grafičkog dizajna na Northeastern Illinois University u Chicagu.

Naoružan američkim znanjem, Sačić se po povratku u Hrvatsku društveno angažira. Godine 1993. postaje pročelnikom Upravnog odjela za znanost, kulturu, šport i turizam grada Varaždina.

Sacic_Izlozba.jpg

Detalj s otvorenja izložbe u galeriji „Zlati ajngel“

Usporedo s radnim obvezama 1998. godine u Gajevoj ulici 15, u dvorištu, na mjestu nekadašnje stolarske radione sa suprugom Jasnom otvara galeriju „Zlati ajngel“. Odlaskom Darka Sačića u penziju 2016. godine u obiteljski kulturni projekt sve se više uključuju mlade snage unutar obitelji, akademske slikarice - kćer Janja i snaha Maja. I tko kaže da jabuka pada daleko od stabla?

sacic_obitelj.jpg

Obitelj Darka Sačića

Označeno u
Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.