"Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni?" pjeva pjesnik u 42. Psalmu. S njegovim osjećajima svi se možemo poistovjetiti jer mnogo nas toga udara u životu. I Isusovi učenici našli su se daleko od sigurnosti, "šibani valovima i protivnim vjetrom". Možemo li im zamjeriti što su se prestrašili kad su, uz sve svoje probleme, vidjeli da "utvara" ide prema njima?
Nije im ni Gospodin zamjerio, nego ih je ohrabrio, ali nakon toga, kad je Petar već znao da je tu Isus koji ga poziva na hrabar iskorak prema njemu, ponovo se prepao istog (starog) vjetra. Tada ga Isus kori, ne zbog straha koji je osjetio, nego zbog sumnje koju je strah rodio.
I danas nas život šiba. Mnogo je nesigurnosti i nepogoda, od prirodnih katastrofa do katastrofalnih razaranja koja ljudi čine jedni drugima. Rastuži se duša kada pomisli na neopisive progone koje kršćani i danas trpe. Tone kada vidi kakve je sve užasne stvari čovjek sposoban učiniti.
Klone duša kada osjeti udarce zla na tijelu svoje Crkve i nekako instinktivno, želeći se obraniti, pribjegava nečemu već proživljenom što daje kakvu-takvu sigurnost, štit ili oružje za bitke koje vodimo. Ali, dragi čitatelji, i ovo Evanđelje koje razmatramo i sav Božji život usmjerava nas da otpustimo prošlost.
Vjerojatno svatko ima to iskustvo, kad se ljudi porječkaju, često vraćaju film na nešto što se reklo ili dogodilo u prošlosti – stoput već preveslano, ali iznova uzburkano. Ne treba to raditi. Sveti Augustin lijepo veli, i vrijedno je to ponavljati: "Povjeri prošlost Božjoj milosti, sadašnjost njegovoj ljubavi, a budućnost njegovoj providnosti." Drugim riječima, otpusti prošlost. U njoj nema rješenja strahova i problema. U njoj samo hranimo sumnje koje je Gospodin već pobijedio kad smo prema njemu krenuli.
Lijepo se to nadovezuje na Molitvu Gospodnju u kojoj kažemo "otpusti nam, kako i mi otpuštamo". Obično se misli da to znači oprostiti. Točno, ali otpustiti znači još nešto – znači ostaviti prošlost i njezine dugove. Ostaviti i svoje strahove i svoje sigurnosti. Ostaviti one popularne fraze: "Samo moraš vjerovati u sebe." Ne. Prestani se oholo zavaravati da ti svojim silama možeš svladati vjetrove života. Ne možeš, i ne moraš – što prije to prihvatiš, to ćeš prije naći mir i slobodu.
To je osnovna razlika između straha i hrabrosti. Strah se rađa u "ja": ja mogu, ja moram sve sam, ili, s druge strane, ja ne mogu, ništa sam. Hrabrost se rađa u "Bog": Bog može, on je uz mene, nisam sam.
Otpusti prošlo. Povjeri Bogu što još nije došlo. Danas živi hrabro. Danas gledaj što možeš učiniti računajući na Božju pomoć i govoreći duši svojoj: "U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!" Vlč. Ivica Cujzek
