Naše društvo treba vjeru koja mijenja svijet. Kakva je to vjera? U Evanđelju Isus kaže jednoj nepoznatoj Kanaanki prelijepu pohvalu: "O ženo! Velika je vjera tvoja!" Što je to tako veliko u njezinoj skromnosti da je on odmah uslišao molbu za ozdravljenje njezine kćeri? I promijenio se svijet te obitelji. To je ustrajnost u iskrenoj poniznosti.
Čitamo o tom događaju nakon proslave Velike Gospe. Što je to tako veliko u Marijinu životu da je ona mogla promijeniti svijet? Promijenila ga je jer vjerovala je Bogu i pristala biti neznatna, ponizna službenica do kraja, i darovati svog Sina tom svijetu koji ga ne zaslužuje. Majčinsko srce možda je to i pomislilo: Taj ga svijet ne zaslužuje. Ali vjera je bila veća od pokvarenosti svijeta.
Netko je zapisao da je Marija najveličanstveniji dokaz čovjekovih mogućnosti. Znači li to da i mi, tako obični i mali, isto možemo promijeniti svijet? Na to smo i pozvani! U tom se duhu i trudimo, na taj nas trag vodi majka Crkva po uzoru na Majku Mariju koja nas i danas odgaja i usmjerava prema Bogu – izvoru svega dobra i smisla.
Kada se udara na naš smisao, kada se suočimo sa zlom koje dolazi upravo ondje gdje očekujemo dobro, onda se vjera kuša. Kada nam bol zadaju strašni, neljudski činovi pojedinaca i skupina, pitamo se je li moguće da netko gazi tu ljepotu koja je tisućljećima rasla i razvijala kulturu poštovanja? Je li moguće da netko ocrnjuje odanost koju su naše majke prenosile iz krila u krilo tisućama generacija? Nažalost, moramo reći da je to moguće. Pojedini članovi obitelji Crkve mogu svojim djelima nanijeti zlo i usaditi tugu u dubine duša.
Zašto? To zna Bog. A što mi znamo? Znamo kako je gorak osjećaj izdaje. Znamo kako peče kada član naše obitelji, male ili velike, naš brat ili sestra, okrene leđa svemu što su nas u toj obitelji učili. Ali znamo i ono što nas uči naša nebeska Majka: da nismo nemoćni, da mi svojim iskrenim življenjem možemo stati na kraj zlu koje nas nagrđuje.
Znamo i to, na što nas potiče ulomak o majci Kanaanki, da Bog i nas čuje. Bog čuje krik ponizne duše i ne ostaje ravnodušan. Budući da to znamo, ne smijemo se pokolebati. Ne smijemo se povući pred nepravdom. Poput Marije, ne smijemo dopustiti da pokvarenost svijeta bude veća od naše vjere. Zato se moramo boriti za svaku "mrvicu" dostojanstva i poštenja koja će našoj braći i sestrama, a ponajviše onima koji su slabiji, priskrbiti miran i siguran život i rast u vjeri koja mijenja svijet.
Ne trebamo se zavaravati da stojimo nasuprot neumnih, mlakih ili slabih sila. Ali ne trebamo ni popuštati, uplašiti se ni šutjeti. Trebamo svoje mrvice donijeti Gospodinu i pasti na koljena. I moliti ga da ozdravi taj naš svijet. Vlč. Ivica Cujzek
