Što je pjesnik htio reći

| 8.8.2022. u 20:12h | Objavljeno u Promišljanje

Uoči Velike Gospe, nedjeljno evanđelje potresa nas oštrim Isusovim riječima. Ne treba ih ublažavati i uljepšavati, kao da nije on to baš tako mislio, jer direktno kaže da nije došao na zemlji dati mir, nego razdjeljenje, i još konkretnije, da će se razdijeliti “otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve”.

Stavljajući te riječi u kontekst naše svakodnevice, moramo, skupa s pjesnikom Izidorom Poljakom, priznati: “Maljem me po čelu udarila zbilja”. Samo jedan pogled u realnost naših odnosa, razorenih obitelji, spletkarenja, poročnosti i drugih nevolja, poprima vizuru toga malja, a još kada skupimo hrabrosti pogledati u ožiljke vlastitih srdaca, sve osobnije osjećamo što je pjesnik htio reći slikom zmije koja se za vratom sotonski smije.

Suočivši se s time, moramo si osvijestiti da nismo pozvani pomiriti se sa zbiljom koja, prema Poljakovim stihovima, guši i viče: “Gmiži! Nasiti se praha!” nego skupa s njime odrješito odvratiti: “Ja gutat zemlje neću do svog zadnjeg daha”. Nije to mir, nego je to borba, koja kroz mnoge udarce i nerazumijevanja, pa i od najbližih, podiže i naše poglede iz zemaljskoga praha u visine gdje “nebom plavim poput ata plamnih žarka sunca jezde”.

Obrisi su to naše nebeske Majke “odjevene suncem” koja je melem za sve naše rane. Ali ona to nije postala kroz nekakav neopipljiv i lažan nadrimir, nego kroz stvarnu i neustrašivu borbu protiv oličenja zla, koje se danas krije iza mnogo podmuklijih likova od zmaja, tj. zmije. Prisjetimo se koliko je takvih situacija bilo, koliko je lomova njeno srce pretrpjelo, osobito kada promatramo ulogu Djevice Marije u povijesti spasenja, u povijesti Crkve.

Zato prije nego što počnemo mudrovati i maštati što je Bog htio reći ne bismo li time sebi ugodili i olakšali si život, misleći da to nisu naše bitke, pogledajmo malj zbilje koji će nam jasno dati do znanja da zlo itekako podmuklo rovari u našoj neposrednoj blizini.

Isus Krist nije bio pjesnik koji se igra riječima. On je mislio sve što je rekao, i daj Bože da njegove riječi protresu našu umornu volju i probude nam dremljive savjesti. A ako se nađemo pred žalobnim mislima kako je zbilja preteška, pogledajmo svoja čela, svoje dlanove i koljena koja još nisu raskrvavljena, prema tome i za nas vrijede riječi sv. Pavla: “Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha”.

Još možemo moliti i još se možemo boriti da ne postanemo ukočeni, prestrašeni i klonuli vjernici. Marijinim poklonicima ne pristoje se pognute glave, nego pogledi uprti prema njoj koja nas bodri da još možemo, dok god dišemo, imamo snage suprotstaviti se svemu što čovjeka nije dostojno.