Prije par dana jedan mi je gospodin uputio kritiku da bih se možda trebao "malo manje šaliti jer vremena su ozbiljna". Razmatrajući evanđelje iduće nedjelje, nije li se Isus malo našalio s učenicima komentirajući njihovu molbu da im umnoži vjeru riječima: "Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao." Zamišljajući scenu u kojoj učenici naređuju drvetu da se iščupa, sigurno bi nam se izmamio osmijeh, no ne mislim da se Isus šalio, nego da ih je tim prizorom i izborom simbola želio prenuti.
Među ostalima, u listopadu je jedna asocijacija na drvo posebno upečatljiva. Doduše, danas se krunice rade i od drugih materijala, ne samo od drveta, no prva je zasigurno bila napravljena rukama svetoga tesara Josipa u odzvuku Isusovih zaziva Mami u svim njegovim potrebama. Prva krunica bila je svakodnevni život u blizini i ljepoti Djevice Marije, u svim otajstvima Isusova života – od jaslica do križa.
Što je drugo molitva krunice nego život u duhu Svete Obitelji? Zato se i kaže da se krunica "posvećuje", tj. blagoslivlja molitvom. Molitvom koja "draga" obraze preljubljene nebeske Majke. Divna je to slika najdivnijih obraza koje su umivale suze i krasili osmijesi dok ih je obasjavao sjaj vjere. Vjere koja je izvirala iz požrtvovnog, ali radosnog služenja.
Upravo je to Isusov odgovor na molbu učenika. On kaže da se vjera umnaža služenjem, poniznim vršenjem svakodnevnih dužnosti bez mrmljanja, bez okretanja očima, bez mrzovolje... baš u stilu njegove Majke. Ne u velikim riječima, velikim znanjima, izvanrednim i čudesnim djelima, ne u velikoj sili, nego u velikoj ljubavi.
Riječi o drvetu koje se vjerom premješta osobito do izražaja dolaze kada ih stavimo u kontekst vazmenoga otajstva sjećajući se kako je Gospodin nosio drvo križa na Kalvariji. Prilika je to da se ozbiljno zapitamo koje je to drvo koje naša vjera treba "presaditi". Možda je to naša nada koju trebamo preseliti u vjeru. Ili radost koju trebamo preseliti u naše ozbiljnosti života. Možda smo to mi sami koji se trebamo iščupati iz vlastite veličine i sebičnih težnji, iz svojih žalosti i presaditi svoj život na neko mjesto koje ima smisla, koje nekamo vodi.
Isus kaže u more, što, također, ima duboku simboliku. More označava život čija su ozbiljnost silni valovi i oluje, a Gospodin je u svim nevoljama sigurna luka i izvor radosti. I Crkva se često prikazuje kao lađa. Možda je Isus baš zato spomenuo da se drvo presadi u more. Da se vjernik otisne od svojih strahova te u krilu Crkve zavesla hrabro i nasmijano prema novim izazovima u kojima je pozvan biti sol zemlje i radostan svjedok Isusova evanđelja. Vlč. Ivica Cujzek
