Kada su ljudi u davnini smišljali kako će se nešto zvati, nisu sigurno bezveze davali imena bićima, stvarima i pojavama. Vjerujem da nisu jer u Knjizi Postanka zapisano je kako je Bog doveo sve stvorene životinje pred Adama "da vidi kako će koju nazvati", i tako joj je bilo ime.
Tako i danas čovjek, kao suradnik Božji, pomno promišlja kako će nazvati nešto novo, možda svoju pjesmu ili knjigu, a osobito promišlja o imenu djeteta: što će njegovo ime značiti, na koga će ga podsjećati, u zagovor kojega će sveca njegov život staviti.
Tako je bilo, čini se, i kada su naši preci na materinskom jeziku imenovali, na primjer, sretnog čovjeka, pa su ga doveli u vezu sa susretom. Tako i radost s radom i ljubavlju (što se vidi i u prilogu 'rado' ili izrazu 'rada imati', tj. voljeti). Možda su tako povezali i obrazovanje s obrazom, bogatstvo s Bogom, blago s blagoslovom...
I riječ čovjek s riječju vijek. Upravo je ime ono što na neki način nadilazi čovjekov životni vijek na zemlji jer ono ostaje na nadgrobnom križu ili spomeniku kao znak postojanja. Po imenu ga se sjećamo, njegovo ime Bogu prinosimo u molitvi, a možda će jedno novorođenče dobiti ime u spomen na svog djeda ili baku. To je lijepo jer ime je znak. Možda to najbolje razumijemo u situacijama u kojima Bog mijenja čovjekovo ime kao znak obraćenja ili poslanja, sjetimo se Abrahama, Pavla, Petra...
Znajući, dakle, da ime nije samo proizvoljan zvuk ili identifikacija, nego izraz smisla i odnosa, što znači kada evanđelist navodi imena apostola? Šimun Petar, Andrija, Jakov, Ivan, Filip, Bartolomej, Toma, Matej, Jakov, Tadej, Šimun i Juda Iškariotski. Jedan je od razloga svjedočanstvo koje se gradi na konkretnim osobama koje su dale svoje živote za evanđelje, a ne na ideji. Drugi je razlog u simbolu broja 12 koji označava izraelska plemena.
Kad bi simbol ostao na razini brojke, ostao bi samo simbol, samo slika, a osobna imena podižu ga na razinu stvarnog utemeljenja na kojem se ispunjava ono što je u Starom zavjetu zapisano, a na čemu izrasta i čuva se Novi savez. Dakako da Savez u potpunosti počiva na Isusu Kristu, a ne na apostolima, ali njih je poimence sam Isus izabrao i postavio da budu njegovi vidljivi nositelji, živi stupovi Crkve.
Vjerojatno ima još razloga, no najizravnije nam govori to da je ime poziv. I imena apostola su poziv da mi svojim imenima nastavimo njihov niz i djelo. Mi smo znak Božji u našem vremenu i svjedočimo što znače njegove riječi: "Imenom sam te zazvao, ti si moj." Naše ime, izgovoreno na krštenju, nadrasta sve prolazno jer zapisano je za vječnost.
Je li onda svejedno kako se netko zove? I, ako ga Gospodin tako zove, je li nevažno izgovaramo li mi njegovo ime s poštovanjem? Vlč. Ivica Cujzek
