Bila je to pobjeda hrvatskih vojnika, hrvatskih ljudi i vodstva tog vremena, uz minimalnu pomoć iz inozemstva, a, uglavnom, uz opstrukciju, što pobjedu čini još većom, sažeo je bit VRO Oluja predsjednik RH Zoran Milanović uoči mimohoda povodom 30. obljetnice najvećeg pohvata tijekom domovinskog rata, započetog 4. kolovoza 1995.
I uistinu - iako se nama činilo ili se možda i danas čini da je svima jasno što je bilo, tko je (bio) napadnuti, a tko je žrtva, čija su stremljenja opravdana, a čiji nisu, uz koga bi svijet trebao stati, a uz kog ne – to uopće nije bilo tako. Zorno se to vidi iz izjave Vijeća sigurnosti nakon 3561. sjednice tog tijela UN, održane 4. kolovoza 1995.
- Vijeće sigurnosti podsjeća na izjavu svog predsjednika od 3. kolovoza 1995. i snažno osuđuje odluku hrvatske Vlade da pokrene široku vojnu ofenzivu, čime se neprihvatljivo eskalira sukob, s rizikom daljnjih posljedičnih napada bilo koje strane te zahtijeva da se sve vojne akcije odmah prekinu i da se u potpunosti poštuju sve rezolucije Vijeća, uključujući rezoluciju 994 (1995). (…) Vijeće sigurnosti duboko žali zbog prekida pregovora koji su započeli u Ženevi 3. kolovoza 1995. te poziva hrvatsku Vladu da se vrati pregovorima. Ponovno ističe da ne može biti vojnog rješenja za sukob u Hrvatskoj, poručio je predsjednik Vijeća sigurnosti UN prvog dana Oluje, što samo potvrđuje koliko je u pravu predsjednik RH kad spominje opstrukciju.
Međutim, unatoč ovim i ostalim, nemalim zaprekama, uspjelo se očuvati i osamostaliti zemlju, što je bio prvi korak u stvaranju društva s više sloboda za građane i njihov bolji život. I danas se to u nas slavi. U susjedstvu, međutim, neki i dalje govore o “velikoj i snažnoj Srbiji”, iako ima i onih koji upozoravaju kuda to (ne)vodi.
- Već godinama se pitam - i nikako ne pronalazim odgovor na to pitanje - žele li populacije Srbije neki normalan, tzv. bolji život, za kojim neprestano nariču… naravno da žele bolji život, ali promatrani kao cjelina, svi čine sve da zajednički život bude što nenormalniji... Naša naopaka državna doktrina je krenula od sumanute postavke da najprije treba usrećiti cijeli narod – ujedinjen, a čime drugim - i tek se onda pozabaviti prosperitetom pripadnika naroda… Za razliku od većine evropskih država, naša je namjerno ostala nedovršena. Ona se od početaka naše državnosti smatrala zametkom neke buduće, velike države, koja će, je li, biti dovršena kad svi Srbi budu živjeli u jednoj državi. Rezultat posljednjeg pokušaja da se formira takva država bio je da sada Srbi žive u više država nego prije posljednjeg rata, da ih u nekim državama više uopće nema, a da je država Srbija nedovršenija nego ikad, upozorava Svetislav Basara.
Ima li se što dodati, osim da se na potonje puno ranije ukazivalo?
