Veliko okupljanje u organizaciji sindikalnih središnjica bilo je u Zagrebu 18. travnja, dakle, između 1. travnja i 1. svibnja, tako da se na njega može gledati kao na preuranjeni prvosvibanjski sindikalni prosvjed, ali i kao zakašnjelu prvoaprilsku šalu. A potonje nije toliko posljedica dana okupljanja, koliko onog što se čulo i vidjelo.
“Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine” bilo je geslo sindikalnog okupljanja. I tom se nema što prigovoriti, pogotovo uzme li se u obzir inflacija po kojoj smo vodeći ili prvi vrhu u EU. Međutim, spornim pa i šaljivim pokazao se glavni zahtjev prosvjednika - prosječna plaća 2.200 eura. Kao da se plaće određuju dekretom, a ne sukladno mogućnostima, odnosno produktivnosti za koju nisu odgovorni samo poslodavci jer ovisi o sektoru, tehnološkoj razini, radu…
Prosječna neto plaća u pravnim osobama za veljaču iznosila je 1.527 eura, što je u odnosu na siječanj nominalno više za 1,1 posto, a realno za 0,8 posto, dok je u odnosu na veljaču prošle godine nominalno više za 7,8, a realno za 3,9 posto. I medijalna neto plaća raste. Došla je na 1.282 eura. Polovina zaposlenih ima plaću do tog iznosa, dok plaću manju od prosječne ima dvije trećine zaposlenih!
Dakle, već i ovi podaci DZS-a pokazuju da je izazov zapravo distribucija primanja. Na to ukazuje Ivan Odrčić, savjetnik glavnog ekonomista HUP-a, koji tvrdi da je u privatnom sektoru prosječna plaća rekordnih 600-tinjak eura niža nego u javnom sektoru, koji buja te osjetno više pridonosit rastu BDP-a, koji nam je niži po glavi stanovnika u odnosu na većinu drugih zemalja EU pa su zato i plaće.
Da broj zaposlenih u javnom sektoru raste, dok se u privatnom smanjuje, što zbog primanja, što zbog novih tehnologija, prvenstveno umjetne inteligencije, govore ne samo statistički podaci, već i gotovo svakodnevni primjeri. Tako poslodavci i u Varaždinskoj županiji rade na racionalizaciji poslova koja mogu danas obaviti računala, a neki su već to i napravili, kao ovdašnja tvrtka u sastavu talijanske Oniverse grupe.
Napuštaju se i mediji, točnije informativna poduzeća. To je zacijelo dobro za one koji svojevoljno odlaze, ali pitanje je što će to donijeti društvu u kojem kopni jedna od poluga korekcije i kontrole, pogotovo uzme li se u obzir da donedavni novinari uglavnom odlaze u javni sektor, i to na radna mjesta koja do jučer nisu ni postojala. A u Hrvatskoj u javnoj upravi s javnim poduzećima već radi oko 30%, a u Njemačkoj 10,5%-11% zaposlenih, upozoravaju iz Glasa poduzetnika.
O sve tome, međutim, ne vele ni riječ sindikati, posebno ne oni u privatnom sektoru. I ne samo oni.
