U bitci za oslobođenje Varaždina i cijele sjeverozapadne Hrvatske bilo je vrlo teških i krvavih borbi, što svjedoče velike ljudske i materijalne štete, koje su u ničim izazvanoj agresiji JNA pretrpjeli stanovnici Varaždina. No, neki bi nanovo, mimo tih činjenica, drukčije htjeli prikazati našu povijest, odnosno obranu od brutalnog agresora i bitku za oslobođenje, događaje i njihove aktere iz varaždinskog rata, prikazujući to u lažnom svjetlu, veli nam Čedomil Cesarec, predsjednik Izvršnog vijeća Općine Varaždin 1990. -1993. te predsjednik Općinskog kriznog štaba 1991.- 1993., središnjeg obrambenog tijela Općine Varaždin s kojim smo razgovarali uoči obilježavanja obljetnice Oluje.
Iako to nije jedino što ga čudi već neko vrijeme, Cesarec ipak kao primjer novog pisanja povijesti izdvaja navodi način na koji se visoki časnici JNA, koji su zapovijedali agresijom na žitelje i imovinu Varaždinaca 1991., danas tretiraju, kako na sudovima, tako i u medijima, čime se ne daje samo iskrivljena slika o njima, nego i cjelokupnim ratnim događanjima.
- Oficirima JNA najprije su izrečene višegodišnje zatvorske kazne, onda im se ponovno sudi pa se kazne smanjuju ili oslobađaju, kao da nije bilo poginulih civila i vojnika, odnosno velikih razaranja zbog kojih im se sudilo!? Zašto se to radi i kako je to moguće, nije mi jasno, ali to nije sve. Baš ovih dana, uoči obilježavanja Oluje i sloma agresije, čitamo o tome kako nas je u Varaždinu „spasio“ jedan general JNA, „dobričina“ kojem, eto, ništa ne damo za uzvrat, a „zaboravlja se“ da je on - zajedno sa svojim generalštabom, vojskom od oko 1.200 vojnika i svojom ogromnom ratnom tehnikom, kao i naoružanjem otetim od varaždinske Teritorijalne obrane u svibnju 1990.godine - proveo agresiju na hrvatski narod, odnosno Varaždince, koje je prethodno razoružao, a zatim kao najviši oficir u Varaždinu stao iza onih koji su ubijali po gradu i razarali zgrade i kuće njegovih žitelja, pucali po varaždinskoj bolnici i sprječavali ulaz ranjenika, štoviše. ranjavali bolesnike koji su došli po pomoć u bolnicu, a mi smo istovremeno u toj istoj bolnici liječili njegove vojnike, ranjene prilikom agresije JNA na Sloveniju… da bi nakon sedam dana ratovanja bio vojno poražen isključivo od tih Varaždinaca, udruženih s Međimurcima, Marofčanima i Ludbrežanima. Nakon toga, ponudio sam mu časnu predaju, što je prihvatio i on i njegov generalštab, uvidjevši besmislenost daljnje borbe, kao i da može imati povjerenja u hrvatske branitelje i njihovo zapovjedništvo, veli Cesarec ogorčen na pokušajem iskrivljavanja povijesti Varaždina u domovinskom ratu iz kojeg je Hrvatska izašla cjelovita i kao suverena država upravo zahvaljujući uspjehu ostvarenom tijekom varaždinskih dana rata, kada se uspjelo doći do ogromnih količina naoružanja.
Agresija na Varaždin počela je u rujnu 1991. raketnim napadom MIG-ova, a odmah potom uslijedio je napad iz Komande 32 korpusa u Milčetićevoj ulici na pripadnike Policijske uprave i Narodne zaštite, nakon čega je započeo minobacački napad iz vojarne „Kalnički partizani“ i Komande 32 korpusa na zgradu Policijske uprave i na stambene i poslovne zgrade po Varaždinu.
-Vojno smo porazili 32 Korpus JNA, ali smo se istovremeno brinuli da se ništa ne dogodi vojnicima, koji su se na kraju predali. U istom automobilu s njihovim generalom otpratio sam ih do Lipovca da budem siguran da im se na putu kroz Hrvatsku ništa neće dogodi. U 12 autobusa i dugoj koloni osobnih automobila bilo je 650 vojnika i oficira. Upravo su branitelji i njihovi uspjesi zaslužni za predaju, odnosno ovakav ishod rata, kao i naš human odnos prema poraženom neprijatelju u skladu s Ženevskom konvencijom, a i mnogo više od toga. Međutim, neki naš kršćanski odnos prema neprijatelju nisu u stanju ili ne žele shvatiti pa da bi umanjili naš uspjeh, koji je bez ljage, sve žele svesti na pregovore i odlazak JNA iz Varaždina 22. rujna 1991. godine, i to kao da je sve to posljedica njihove dobre volje, a ne zasluga branitelja i građana, upozorava Cesarec.
A da se u Varaždinu i okolici itekako ratovalo, kako naglašava, zorno govore posljedice prije svega poginule osobe, a među kojima je prva žrtva bila Zagrepčanka stradala na ulici od gelera granata jedinica JNA, kojima je u Varaždinu zapovijedao general Vladimir Trifunović. I to, nažalost, nije sve.
-Ukupno je ranjeno 37 osoba, 26 pripadnika hrvatskih obrambenih snaga ili civila, a 11 osoba pripadnika JNA. Poginulo je ukupno sedam osoba, tri civilne osobe. Osim njih, Ivan Sever iz Ivanca, pripadnik TO, kao i dva oficira JNA. Čedomila Mlađena, vodnika I. klase ubili su u Komandi garnizona JA u Varaždinu sami oficiri JNA. Velike su bile i materijalne štete, kako na 337 obiteljskih kuća i 211 stanova. tako i na poslovnim objektima i infrastrukturi. Napadnuta je čak i bolnica u kojoj su bili i njihovi vojnici na liječenju. Ukupno su štete procijenjena na 150.000.000 eura, odnosno 310 milijuna tadašnjih DEM, ukazuje Cesarec, dodajući da je šteta sanirana zahvaljujući kreditu uzetom u banci uz kamatu uz 144 posto, kao i novcu iz fonda Sv Nikola u koji je odlazilo pet posto plaće svih zaposlenih Varaždinaca.
Ne bi to, kako naglašava, bile jedine štete da u JNA nisu shvatili da nemaju izlaza, osima odlaska.
-Za ratni sukob njima je snaga opadala iz sata u sat, dok smo mi jačali. Vojnici su im bježali, iako su ubijali one koji su htjeli otići. Napadali su nas, ali mi smo pružali otpor, premda slabo naoružani. Međutim, prekretnica je bila zauzimanje vojnog skladišta Banjščina, što smo uspjeli držati u tajnosti tri dana, iako su neki to htjeli odmah objaviti. Da se potonje dogodilo, Banjšćinu bi razorili jer su je imali na meti, kao što su htjeli dići u zrak Novu Ves, naglašavajući da nema predaje streljiva i naoružanja u naše ruke, upozorava Cesarec, koji se na kraju razgovora pita što li slijedi kada više neće biti neposrednih sudionika ratnih zbivanja, a ratna dokumentacija i svjedočanstva će se zanemarivati zbog sitnih interesa, potpune neupućenosti, nedostatka osjećaja za stvarnost …
A dok je Cesarec bio u Varaždinu, Anton Jurinec bio je na čelu čakovečkog Kriznog stožera, koji je pomagao Varaždinu.
-Imali smo nekoliko tisuća ljudi pod oružjem, no oni su imali tenkove i na brani te su bili spremni dignuti je u zrak. Tko zna što bi bilo da nismo bili odlučni i uspješni, odnosno prisilili ih napredaju. Mi smo najprije riješili karaule na granici, a onda i vojarnu u Čakovcu pa se pridružili obrani Varaždina u kojem je bilo više vojnika JNA, prisjeća se Jurinec, napominjući da vojnici JNA nisu odlazili iz Međimurja autobusima, već su si sami organizirali prijevoz, pri čemu smo im pomagali na razne načine, prisjeća se Jurinec, dodajući da su im isplaćivali putne troškove, a časnici su dobili i mjesečnu plaću.
