Rod Picea čini četrdesetak vrsta rasprostranjenih u borealnoj zoni crnogoričnih šuma i planinama umjerene zone sjeverne Zemljine polukugle. Samo ime Picea u klasičnom latinskom jeziku označavalo je crnogorična stabla bogata smolom. Kasnije je u botaničkom imenoslovlju ograničeno na smreku. Abies iz drugoga dijela imena je zapravo ime za jelu, koje ovdje upućuje na sličnost s tom vrstom.
Gdje rastu smreke
Smreka je alpsko-borealna vrsta s područjem rasprostranjenosti koje se pruža od Skandinavije do duboko u Rusiju. S Alpa se njezin areal širi i na naše planine, no one su preniske i preblizu moru da bi se mogao formirati pojas smrekovih šuma. Zato su smrekove šume u Hrvatskoj ograničene na udoline u kojima se skuplja hladan zrak, ponikve, zasjenjene hladne padine, a s druge strane naseljava i strme otvorene stijene na kojima nije konkuretna ni jedna druga drvenasta vrsta.
Kako je vrlo prilagodljiva i malih zahtjeva, a uz to i vrlo otporna na onečišćeni zrak, vrlo se često sadi kao parkovno stablo. Za razliku od nje, jela je znatno osjetljivija na onečišćeni zrak, pa se rijetko sadi u gradskim nasadima. Uzgojen je i velik broj kultivara, njih više od 200, a osobito su popularni oblici s vitkim, čunjastim ili kuglastim krošnjama, visećim granama, ili oni patuljastog rasta.
Razne vrste jele
Rod jela (Abies) obuhvaća više vrsta vazda zelenog drveća iz umjerenih područja sjeverne polutke. Kao i smreke, razgranjuju se pršljenasto ali im grančice uglavnom ne vise. Češeri su kod jela uspravni, valjkasti, dozrijevaju iste godine, rasipaju se ostavljajući samo češerno vreteno. Obična ili bijela jela, Abies alba, izrazito je srednje-europsko drvo. Kod nas je ima u višim gorskim predjelima i planinama. Tu s bukvom i smrekom čini mješovite sastojine. Kad idete na planinarenje, potražite pogledom njeno vitko stablo. Od bukve ćete je lako raspoznati ali ćete je sa smrekom vjerojatno pobrkati. Češeri smreke vise i otpadaju čitavi, a kod jele su uspravni i raspadaju se. Smrekine su grančice, nakon opadanja iglica, turpijasto hrapave, a jeline glatke. Kod starijih stabala vrh jele je tanjurast, a kod smreke koničast.
U hortikulturi se kod nas rijetko koristi obična, bijela jela. Puno su češće njene neobičnije rođake kao što je koreanska jela (A. koreana), kavkaska jela (A.nordmanniana), jela dugoigličarka (A.concolor), balzamasta američka jela (A. lasiocarpa) ili španjolska (A.pinsapo). Svaka od njih ima neke karakteristike koje je uvrštavaju u omiljene hortikulturne rekvizite i sve ih zbog pravilnog koničastog habitusa i zelenih iglica možemo kititi za Božić. Planirate li svoju jelku držati u tegli i nakon blagdana posaditi u vrt, nemojte je zaboraviti zaliti kad bude suho.
Mislite zeleno, bit će vam toplije oko srca!
