Blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme u kojem smo nastojali živjeti sve ono što smo si čestitajući željeli. Ti dani bili su poput zrcala u kojem se odražavaju ljudske, ali i Božje želje. Sada on, Bog, dolazi na Jordan i ponovo, u zrcalu vode, gledamo zajedno s njim kako ljudi žive. Gledamo Ivana, druge ljude, gledamo kako se otvaraju nebesa, ali i svoje živote.
Kroz naše oči zrcale se nova nadanja i stare rane, brige, planovi, osobe, strahovi… sve to ispunjava naše poglede kojima promatramo Njega, čija je blizina garancija da sve to što se kroz nas reflektira sada dobiva drugačiju, nebesku perspektivu.
Glas s neba koji o Isusu svjedoči: "Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!" poveznica je s našim krštenjem u kojem primamo posinstvo, ali i bratstvo, jer zajedno s braćom i sestrama, Božjim sinovima i kćerima, baštinici smo vječnoga života. Ta činjenica mora nas prenuti kada pogledamo u zrcalo svojega života. Mora nas dirnuti pitanje kako mi vidimo svoju braću i sestre.
Jedna priča to odlično oslikava. Kralj pozove slugu poznatog po pohlepi i okrutnosti zbog koje su ga se svi bojali i reče mu: "Želim da pođeš po svijetu i nađeš mi uistinu dobra čovjeka." On poslušno pođe u potragu. Susreo je mnoge ljude i razgovarao s njima, a kad se vratio kralju, rekao je: "Gospodaru, po cijelom sam svijetu tražio zaista dobra čovjeka, no ljudi su sebični i pokvareni, dobroga čovjeka jednostavno nije moguće pronaći."
Kralj ga otpusti i pozove drugoga slugu, poznatog po dobroti i ljubaznosti, kojega su ljudi voljeli. Kralj mu reče: "Prijatelju moj, želim da pođeš po svijetu i pronađeš mi uistinu lošeg čovjeka." On posluša i pođe na put. Susretao je mnoštvo raznih ljudi, ali kad se vratio, reče kralju: "Gospodaru, nisam uspio. Ima brzopletih i nepažljivih ljudi koji se ponašaju kao da su slijepci, no uistinu lošega čovjeka nisam susreo." Tada kralj pozove obojicu i reče im: "Na svom putu susretali ste iste ljude. Svaki je od vas u njima, kao u zrcalu, gledao sebe."
Postoje ljudi koji su dobri i ljudi koji nisu, no prije nego što ih brzopleto optužimo, sjetimo se ove priče. U zrcalima očiju braće i sestara mi vidimo svoj odraz, prepoznajemo svoje postupke, a ljudi nisu takvi kakvi bismo u njihovoj situaciji bili mi. Pa i pri susretu s Bogom, naše je razmišljanje da on mora postupati onako kako mi zamišljamo razrješenje neke situacije. A on je toliko veći od naših majušnih zrcala!
Napišimo si na njih jednu veliku riječ koja će nas podsjećati, svaki put kada pomislimo kako smo mi nadmoćni u svome znanju, riječ koja će nas čuvati da nam se ne razbiju ta naša ogledala pod teretom suza koje prijete. Zapišimo si odmah: Bogobojaznost. Vlč. Ivica Cujzek
