Obljetnica posvete bazilike na Lateranu, crkve u kojoj je narod, nakon izlaska iz katakombi, smio javno častiti Gospodina, koja je i danas stolna crkva rimskoga biskupa, pape, iako je njegovo sjedište u Vatikanu, poklapa se ove godine s 32. nedjeljom kroz godinu.
Povijesni čin posvete lateranske bazilike označavao je slobodu Crkve, stoga je i danas važan znak neprolazne kulture, neuništive vjere i neumanjive snage koja je takva jer izgrađena je na evanđeoskoj istini. Ali na taj blagdan, kao i na obljetnicu posvete vlastite crkve, ne časti se građevina, nego, kako veli molitva: "U ovoj kući koju si nam dao ti izgrađuješ na svoju slavu živi hram, a to smo mi."
Slavi se, dakle, Bog, slavi se Krist i njegovo otajstveno tijelo Crkva, čiji su udovi vjernici. To da je Krist hram, on sam otkriva u Evanđelju kada veli: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići", a evanđelist Ivan komentira da je govorio o hramu svoga tijela. Potom i sveti Pavao u Poslanici potvrđuje: "Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi."
Upropašćivanje građevine, jeruzalemskog hrama, Isusa je silno ražalostilo i razljutilo, dotle da je mjenjačima novca i trgovcima isprevrtao stolove i bičem ih istjerao. Svakog iskrenog vjernika žaloste i ljute vijesti koje čujemo, kako se crkve u zapadnim zemljama prenamjenjuju u sale za razne priredbe, restorane, muzeje, turističke atrakcije, pa čak i sportske centre i noćne klubove ili privatne domove. A koliko je još strašnije vidjeti što se diljem svijeta događa s hramovima ljudskih tijela?
Božja riječ poziva da prestanemo sudjelovati u razaranju živoga hrama i svojom doličnošću svjedočimo Božju prisutnost i brigu. Bog uvijek stvara, a razara njegov protivnik. Pod njegovim utjecajem mijenja se u čovjekovu pogledu što je lijepo i dobro, ugrađuje se besramlje i agresija, gubi se razboritost i razumijevanje čednosti i normalnosti, a posljedica je izranjenost. Naše društvo tako je izranjeno. Naša kultura i komunikacija, naše obitelji, žene i muževi, djevojke i mladići nose u sebi i na sebi toliko rana zadanih duhovnim i fizičkim nasiljem.
Ne možemo više odgađati izlazak iz katakombi našega vremena ni dopustiti da to vrijeme unakazuje Božji naum o dostojanstvu ljudske osobe i tijela kao prebivališta Duha Svetoga, kao svetohraništa, kao pokaznice euharistijskog Isusa. S tom spoznajom moramo se oduprijeti svakoj "prenamjeni" tog hrama za neke druge sadržaje. Usprotiviti se obezvrjeđivanju ljudskog tijela znači brigu Boga koju nosimo u sebi donositi k drugome, pozdravljati i paziti na njegovu svetost i biti mu, poput Krista, dobri kao kruh. Vlč. Ivica Cujzek
