Na drugu korizmenu nedjelju pred nama je evanđelje o Isusovu "izletu" s učenicima na goru preobraženja. Što su Petar, Jakov i Ivan tamo točno doživjeli, riječima nije moguće prenijeti jer znamo da je Bog onima koji ga ljube pripravio "što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe". Ali kako se do toga dolazi?
Onime što su na gori preobraženja vidjeli, učenici su toliko bili oduševljeni da su željeli tamo ostati, no morali su se vratiti u svakodnevicu upravo zato što vjera, kršćanski život, nije ekskurzija, Crkva nije agencija, svećenici nisu turistički vodiči koji ljude vode u razgledavanje neviđenih znamenitosti. Svećenik ne propovijeda o nekim dalekim, egzotičnim mjestima i vremenima, nego što je iskusio, svjedoči što proživljava u odnosu sa živim Bogom u svojoj svakodnevici.
Crkve nisu atrakcije, nego sveta mjesta Božje prisutnosti, kao i tijela naše braće i sestara koja su hram Duha Božjega. Ne možemo ih pohoditi s vremena na vrijeme u naponu pustolovnog duha, nego ih zavoljeti u svojoj svakodnevici. To je pravo korizmeno putovanje koje nas ne želi zadiviti trenutnim spektakularnim događajem, nego nas oblikovati za primanje neprolaznih vrijednosti. To je put po kojem vjernik ne ide prema nečemu novom, nego ide na drugačiji način, tako da on postaje nov: snažan, postojan, principijelan, neustrašiv, dostojanstven.
Gospodin i nas tako priprema, i to kroz našu svakodnevicu koja ponekad izgleda monotono i bezizražajno, ali baš ta običnost, rutina, to ponavljanje istih radnji neizmjerno je važno za miran i siguran život. Jeste li se ikada pitali zašto je nama vjernicima tako važna redovitost? Zašto ponavljamo iste običaje, imamo iste obrede i molitve? Je li to zato što Crkva nije kreativna, nema originalnosti? Dakako da nije zato, nego to ponavljanje istih riječi i gesta omogućuje nam da usvajamo Božje raspoloženje, da uđemo u Božju atmosferu.
Zato se na svetoj misi ne održava umjetnički koncert, pjesnički recital i sl., a vjernici nisu publika ili turisti koji traže nešto novo, nego se osjećaju kao kod kuće gdje imaju svoju rutinu koja im daje osjećaj sigurnosti, gdje mogu i žmirečki pronaći što trebaju jer su navikli tu biti i svoj mir imati.
Smisao je ponavljanja razumijevanje, dublje prožimanje s Božjim životom, navikavanje na odnos s Bogom kojemu nije stalo da čovjeka očara, nego da ga uvodi u svoje ozračje u kojem može doživjeti njegovu novost. Nije vjera izlet, ali ona izlete sadrži jer život s Kristom prava je pravcata pustolovina koja se ne može isplanirati. Naša očekivanja On neizmjerno nadmašuje, no za velike stvari moramo se pripremati i dopustiti Bogu da nam u svojim iznenađenjima pokazuje koliko nas poštuje i voli. Vlč. Ivica Cujzek
