"Pitamo se ima li života poslije smrti, a ne pitamo se ima li života prije smrti." Zanimljiva misao, pogotovo na tragu 5. korizmene nedjelje. Pred nama je Isusovo čudo oživljavanja čovjeka koji je već četiri dana u grobu.
Božja riječ tim događajem želi i nas odvratiti od zatvaranja u grobnice ovoga svijeta. Riječima: "Lazare, izlazi!" Isus traži naš izlazak iz očaja, iz bezvoljnosti, straha i malodušja. Lazar je danas osobno ime za moju i tvoju nadu, a Isus Lazara u nama ne moli, nego mu zapovijeda: "Izlazi!"
Imperativ je to vjerniku koji mora pozorno čuti riječi bl. Alojzija Stepinca: "Gospodinu Bogu se ne žuri, ali on nikada ne zakasni!" On dolazi. Blizu je u sakramentima, u molitvi, u dobroti ljudi, jer tiče ga se naš život, jer mu je stalo, jer voli! I ne odustaje od svojih vjernika i svoje Crkve. Da nije tako, odavno nas već ne bi bilo.
Zato razbijmo te predrasude koje nam se navaljuju kao grobno kamenje na život: da naši krizmanici samo čekaju da prođe krizma, da je naša Crkva staromodna… i još podugačak niz poznatih zabluda. Odvalimo li napokon to kamenje kako Isus hoće, što ćemo vidjeti?
Najprije to da Gospodin i danas "hita da nas spasi". U svemu ružnome on, a i mnogi dobri ljudi, čine nešto lijepo za nas. Posebno sam u zadnje vrijeme oduševljen sve brojnijim svjedočanstvima vjernika koji su dočekali Božji dolazak. Nije njihovo čekanje bilo bez kriza i križeva. Nije bilo lako.
I Isus je plakao. Suosjećao je s ljudskom boli, a posebno razočaranje doživljava kada čuje "neke" zbog čijih je komentara i zlonamjernosti "ponovno potresen". Iziđimo iz takvih destruktivnih krugova i iz svojih velikih pameti i budimo ponizni pred Bogom da možemo srcem razumjeti stvarnost i živjeti bez straha i katastrofičnih misli; unatoč trpljenju, puni vjere.
Ne sporimo se oko toga što Bog može ili ne može, ne tratimo vrijeme na pametovanja što on hoće ili neće. Vjerujmo i nadajmo se, i činimo nešto lijepo za Boga i čovjeka, bez ohole težnje da to mora biti nešto ekstremno veliko i viđeno. Čuda čini Bog, a ne mi. Mi jednostavno budimo svjedoci svega što je on za nas učinio. Ne budimo šutljivci, zatvoreni u grobnice sebe, nego imajmo hrabrosti svjedočiti, imajmo volje nešto dobro činiti da bismo opravdali zvati se Božjima.
Nešto najljepše što možemo učiniti je to što su činile Marta i Marija – molile su za svoga brata. Molile su i izmolile Isusovu blizinu. I Isus je tada molio! Pa molimo i mi jedni za druge. I ja molim za tebe, dragi čitatelju, da ne propustiš, u vremenu čekanja, danas kada si bliži Gospodinovu dolasku nego ikada prije, učiniti nešto što će ganuti i njegovo srce i srca braće i sestara koji će tada moći Gospodina čekati strpljivije. Vlč. Ivica Cujzek
