Trebamo li Boga i njegovo kraljevstvo

| 16.11.2020. u 21:55h | Objavljeno u Promišljanje

Između tepiha od lišća i pokrivača od znakovite bjeline snijega, studeni nam pred korake donosi blato, a pred oči magle. Naši težaci koji su od zemlje živjeli znaju što znači na škornjima nositi blato ili zagreznuti kolima u polju. Ali kroz tu muku usvojili su svoje geslo: zagledanost u križ kada su noge teške i usmjerenost jednih na druge kada su kola u blatu. Jednostavno živeći, znali su da je prepoznavanje Boga smješteno u međuljudske odnose. Kako je dirljivo i dostojanstveno to poistovjećivanje Boga s čovjekom kada sam Krist kaže: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“

Danas je svijet uglavnom popločen, a nerijetko su takvi, zabetonirani, i naši odnosi u kojima manjka prirodnosti, iskrenosti, empatije i altruizma. Prostore krase umjetna svjetla od kojih se ne vide zvijezde, umjetni pločnici od kojih se ne osjeća tlo pod nogama, umjetni razgovori u kojima se ne čuje glas i ne vidi lice, a pravi život ostaje u magli nepovjerenja. Poput tih umjetnih stvarnosti, kao da je i čovjek postao lako zamjenjiv. Nitko više nikoga ne treba, svi sve mogu sami, od naručivanja hrane, pa do odgajanja djece. Trebamo li onda Boga i nebesko kraljevstvo ili ćemo ga zamijeniti umjetnima koje u tvrdoći srca sami gradimo?

Čovjek bi i nebo zazidao da na njega objesi trofeje svoje samodostatnosti. Što znači s takve visine moliti dođi kraljevstvo Tvoje kad je Bog svoje kraljevstvo spustio na zemlju. U svijet od kojega smo napravili štalu u kojoj se nije ustručavao roditi, u blato u koje se nije libio zagaziti, među ljude kojima se nije štedio služiti, pred malene koje se nije sramio voljeti i za koje se nije plašio umrijeti. Takav je Kralj svega stvorenja.

Ako tu dolje, među prosjacima naše pažnje, među gladnima ljudskosti i žednima dobrote njegovu blizinu ne prepoznamo, nećemo ga naći ni ako sav svijet okrenemo. Ne uklonimo li letargičnu udobnost materijalizma i egoizma, nećemo moći odgovoriti na njegov poziv da pružimo ruku nade svijetu koji glibi u lažnim kraljevstvima. Ne razbijemo li hladan beton oko srca, nećemo doprijeti do čovjeka koji je izmoren bježanjem od svojih korijena u maglu individualizma. U tjeskobu koju širi neki sumnjiv moral, neka čudna glazba i umjetnost, zabava koja se nadahnjuje psovkom i uvredama, neka drska kultura puna prepucavanja i licemjerja.

Pozvani smo iznenaditi taj svijet dobrotom srca i pokazati mu da treba Boga i čovjeka, pokazati mu snagu zajedništva i ljepotu Krista Kralja čija je najdragocjenija kruna radostan kršćanin - onaj koji se, poput svoga Kralja, ne stidi biti ubog i ne plaši zaprljati ruke u izgradnji Božjega kraljevstva.

Označeno u
Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.
Povezani članci
  • Je li se Bog umorio?
    Slika lađe koju nam predočava evanđelist Marko metafora je u kojoj promatramo svoje životno poslanje. Premda je lađa najsigurnija u luci, nije ona stvorena za to da se usidri u…
  • Ptice stanarice
    Ovih dana o blagdanu Presvetog Srca Isusova razdragano pjevamo: „U tvome srcu ima mjesta za ljude sve!“ Poetski rečeno, to mjesto ljubavi i sigurnosti za kojim naše duše viču poput…
  • Obuzdati Boga
    "Najveći lažljivac na svijetu je: Govori se", oštroumno je netko primijetio. Čitamo na desetu nedjelju kroz godinu kako se govori da je Isus izvan sebe. Dobronamjernici su ga željeli obuzdati…
  • Hvala, ali ne "thanks"
    Rezultati nedavnog istraživanja koje je za cilj imalo analizirati utjecaj stranih riječi na hrvatski jezik, mnoge su iznenadili. Anketa provedena među srednjoškolcima u našem kajkavskom podneblju pokazala je da djeca…
  • Sretan ti rođendan, draga Crkvo!
    Legenda kaže da kada zvijezda pada, jedna duša odlazi u nebo. Sjaj padalice podsjeća na silazak plamičaka Duha Svetoga koji svakoj duši iz kaljuže ovoga svijeta osvjetljuje put prema nebu.…