Jedne od najtežih riječi izgovara Isus u ulomku Evanđelja 21. nedjelje kroz godinu. Govoreći slikovito o prelasku u vječni život, kaže da će gospodar kuće zaključati vrata i onima koji stojeći vani kucaju reći: “Ne znam vas odakle ste!” Ne poznam vas. I neće ih izgovoriti nekim nevjernicima, dalekim strancima, nego najbližima, onima koji će ga uvjeravati da su s njim jeli i pili i slušali njegov nauk! No to nije dovoljno.
Isus otkriva što je potrebno za spasenje: “Borite se da uđete na uska vrata.” Slika uskih vrata nije nikome nejasna, samo što mnogima nije draga jer za njih treba prestupiti prag vlastite uskogrudnosti. Da bi se njima prolazilo, treba izvan njih ostaviti svoje udobnosti, svoje trofeje, slatkorječive komplimente, statusne privilegije, velikodostojnost, umišljenost svoju, nepogrešivost i nedodirljivost.
Mnogo toga kroz život čovjek nakuplja od čega se teško oprašta. Zna se u šali komentirati da živimo kao hrčci – stalno stvarajući zalihe svega i svačega što nam, u stvari, ne treba. Nakupljamo i kroz vrata svojih domova unosimo velike vrećice u kojima ništa ne donosimo jer vani ostavljamo sve što nam ne paše, što se kosi s našom komocijom. Vani ostavljamo pogotovo kritike koje bi nam mogle koristiti, kao i ove Isusove riječi koje otkrivaju što još treba ostaviti da bismo ušli na uska vrata: “Ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.”
To bi nas, možda, i najviše moglo u Isusovim riječima zasmetati, to nikako ne želimo od njega čuti, da će drugi imati prednost. Svi u životu ponekad doživimo bolno iskustvo kada netko drugi uzima što nama pripada. Naše mjesto. Naša prava. Naše zasluge... Najradije bismo Isusu predbacili što pred nas i on stavlja takav strašan prizor da su drugi na mjestu koje smo mi zamislili svojim. Tu smo ranjivi, u svojoj taštini, ljudskom jalu. Sve je dobro kad smo prvi na redu, kada nas nitko ne može preteći, ali čim se nađemo u sjeni drugoga, sve se u nama buni i sve nas vrijeđa. Ali upravo su to dragocjeni trenuci u kojima tešemo svoje tijelo i svoj duh prema Božjim mjerama i dokazujemo jesmo li Isusa upoznali doista, ili se samo pretvaramo kada s njime jedemo i pijemo, kada tvrdimo da mu vjerujemo i da za njega sve činimo.
Uska vrata sigurno neće biti zaključana ljudima koji su ih zavoljeli jer svakodnevno kroz njih prolaze, spremni na žrtve i odricanja. Ta su vrata draga onima koje Gospodin poznaje jer se ne stide svojega uboštva, nego gaje skromnost i poniznost, koji otvaraju vrata malenima i imaju za njih osjećaja; i ne nalikuju na hrčke u svojim karakterima, nego rado od sebe daruju, rado prepuštaju prva mjesta drugima jer sanjaju svoje mjesto uz Isusa.
