"Bolje išta nego ništa", poštapalica je koja se često čuje kada ljudi raspravljaju o svojim potrebama, željama, osjećajima, ciljevima. Neki, pak, imaju hrabrosti usprotiviti se takvoj malodušnosti i kažu: "Bolje ništa nego svašta!" Vrijedi razmotriti kojoj od ovih dviju rečenica priklanjamo svoja očekivanja i djelovanja. Čemu priklanjamo svoju ljubav?
Za svašta se uvriježio u našem vremenu izraz "novo normalno", svašta što čovjeka i vrijeđa i boli, što je i pogubno za zdravlje duše, uma i tijela, što vodi društvo putem dehumanizacije i besramlja. Dragi čitatelji, ne dajmo se naviknuti na takvu "normalnost" koja sve demolira i ruševine prikriva ravnodušnošću.
Treba jasno reći što je normalno a što nije i osloboditi se nerazumnog straha od nazivanja stvari i pojava pravim imenom. Naša je misija zaštititi normalnost života od zastranjenosti i ne pristajati ni na što što se Bogu i njegovim zakonima podsmjehuje. Rekao je bl. Alojzije Stepinac: "Rugaju se Bogu, ne boje ga se, ali zato strepe pred ljudima."
Pred nama je Krist Kralj – razapet, koji "sve čini novo", kako čitamo u knjizi Otkrivenja. Slušamo u Evanđelju kako mu se jedan od zločinaca, zajedno s narodom, vojnicima i glavarima, izruguje. Drugi, kojemu Isus zbog hrabrosti da se istinom usprotivi javnom mnijenju obećava raj, kori ga: "Zar se ne bojiš Boga…" Ne šuti, iako bi mu sigurno lakše bilo ne miješati se, nego postavlja važno pitanje, koje nije upućeno samo onome koji zlo čini, nego i onome koji u vezi toga ništa ne čini.
Ne treba se čovjek bojati da će Bog kazniti, odbaciti ili bilo kako nauditi, da će se inatiti, da će izdati, Bog nije takav. Ali treba se bojati, itekako, da ne povrijedi njegovu ljubav. Božja ljubav temelj je normalnosti iz koje proizlazi poziv kršćanima da budu lijek za suludosti novoga doba, da budu stražari savjesti, čuvari moralnosti i prijatelji svetosti – to je istinska normalnost – to znači usuglašenost s voljom Boga koji ljubi, koji s križa kao da govori "sve ili ništa", i daje sve. I da! Upravo sve čini novo!
Kršćanin nije čovjek zapeo u prošlosti, nego je sukreator novosti. U Kristu je sve novo, zato se kršćanin ne plaši novoga, nego za njim teži. Ali koja je to novost? Sigurno ne ona koja je zabludjela u beznađu, nego ona koja je utemeljena u Životvorcu, ona koja traži da Božji čovjek ne bude prosječan, korektan, nego da bude izvrstan, vrhunski u vjeri, nadi i ljubavi. Takav čovjek svojim svakodnevnim obraćenjem unosi Božje istinsko novo normalno u svoj život i svijet.
U Kristu je sve normalno, zato njegov prijatelj ostavlja svašta i priklanja svoju ljubav Gospodinu. Dopustiti njemu da zavlada našim vremenom, to znači liječiti ga od bezdušne nenormalnosti. Vlč. Ivica Cujzek
