Čitam životopise svetaca i fascinira me, uvijek iznova, njihova odlučnost i volja da se usprotive svemu što razara njihov odnos s Bogom. Oduševljava njihova hrabrost i poniznost. Oni su odraz Božji u vremenu u kojem su živjeli, a nisu živjeli pod staklenim zvonom. Živjeli su među ljudima, u obiteljima i mjestima poput naših, suočeni s problemima koji i nas muče, i nije ih ništa pokolebalo. Dokaz su da i mi možemo radosno s Bogom živjeti u iskustvu životne borbe.
Životi svetaca ponekad su uzbudljiviji od bilo kojeg romana ili filma, pustolovniji, dramatičniji, zabavniji od bilo koje izmišljene priče, napetiji od bilo kojeg scenarija. Ispunjeni mudrošću, izvrstan su izbor za svakoga tko od svog života želi više. Više od korektnosti i prosječnosti.
Mi danas njihove kipove gledamo na uzvišenim postoljima i prekrasno je to, dolično i ispravno jer njihov uzor nam služi, oni su nadahnuće i u njima razumijemo čudesan Božji govor u vremenu. Neki misle da je štovanje svetaca idolopoklonstvo, što nije točno jer ne služi čovjek svecu, nego svetac, njegov lik, služi čovjeku. Mi ne obožavamo svece poput idola, nego promatramo njihov stil života kako bismo se približili Bogu koga jedinoga obožavamo.
Negdje sam pročitao zanimljivo razmišljanje da bismo trebali u crkvama svece spustiti s postolja, spustiti ih na zemlju kako bi se ljudi doista mogli poistovjetiti i razumjeti njihovu poruku: I ti možeš biti svet.
Ista je poruka Evanđelja 23. nedjelje kroz godinu gdje Isus kaže da njegov učenik može biti onaj tko se odrekne svega što posjeduje. Tu misao izrazio je književnik Saint-Exupery ovako: "Savršenstvo se ne postiže kada se više nema što dodati, nego kada se više nema što oduzeti." Ne samo u umjetničkom stvaralaštvu, isto vrijedi i za savršenstvo u svakodnevnom življenju koje se postiže odricanjem i čišćenjem od svega suvišnoga.
Kako nam savršeno to govori presveta krv Spasiteljeva. Spuštena na zemlju. On se odrekao i svoje krvi ne bi li čovjeka očistio od svega što mu priječi svetost. Isusovi zahtjevi čine se teški, spominje čak i mržnju prema bližnjima i svom životu. Dakako da ne misli na destruktivno obilježje te emocije, u smislu da drugima ili sebi želimo zlo. Radi se o potrebi da Boga stavimo na prvo mjesto, a onda se, uistinu, sve ostalo posloži na pravo mjesto.
Bogu hvala, većina nas nije osjetila tu muku da se netko od bližnjih prepriječi izgradnji našeg odnosa s Bogom, ali neki su i to doživjeli. Isus hoće da i njih volimo i poštujemo, ali potrebno je da njega stavimo ispred svih i svega ako želimo da naši životopisi imaju smisla.
U tom duhu, idite ovih dana u Ludbreg, zagledajte se u krajnji izraz Isusove ljubavi i neka vam on postane prva ljubav. Vlč. Ivica Cujzek
