Susrećem posvuda ljude koji svijetle, u crkvi, u ljekarni, na ulici, u trgovini... Oni ne kupuju cipele ili majice za stotine eura, ne žele luksuzni auto, i s običnim, kažu, dođe se kamo treba. Ne pada im na pamet tražiti kruha pored pogače ili plaću i nagradu za pomoć nekome.
Kada čekaju na red kod liječnika, ljudi koji svijetle ne uzrujavaju se dok se netko progura s lažnom izlikom. Isprate ga ljubaznim pozdravom kad obavi što je trebao i strpljivo čekaju na red. Znaš da ih boli, ali nikako ne možeš odgonetnuti što jer ne pokazuju, nigdje, svoju bol. Tu i tamo zatvore oči kao da drijemaju, ili maštaju, ili mole, a lice je uvijek vedro i blago, pogotovo kad im se pogled s nečijim susretne. Misliš si kako je njima i ovdje sasvim dobro i ugodno. Osjećaš se blizu njih mirno.
I na ulici uljudno pozdrave susjeda za kojega znaju da ih je malo prije ogovarao, a on gleda u čudu, kao da smišlja što smjeraju. A ne smjeraju ništa, samo svijetle. I onoga kojega su čuli da psuje, vjerni sebi, blagoslove. Hodaju polako, ne žure se, a uvijek dođu prije. Pomisle neki da imaju mnogo vremena oni koji svijetle, ali nije to, nego ne vole da se njih čeka.
Ne vole isticati sebe, svoja djela, uspjehe i titule, radije druge vide u prvom planu. Vole, jednostavno, biti samozatajni i skromni, ne zato da netko to primijeti. Kažu da Onaj koji treba znati, zna.
U crkvu ne nose mobitel. Ne uzdišu negodujući kad se netko zabuni pri čitanju, ne okreću glavu kad netko kasni ni očima kad nečije dijete glasno daje do znanja da je tu, samo se nježno nasmiješe odajući da im je drago. Prilaze oltaru očima punim čežnje, jednako kao i prosjaku rukom punom ljubavi.
I nije ih briga ako ih upozoriš da taj nije prosjak nego prevarant, ne smeta im nimalo, nego si misle, nema veze, njemu više treba. Čovjek je u potrebi, ta sitnica neće meni nedostajati, a njega će možda nahraniti, bilo kruhom, bilo željom da se ostavi varanja, ako je stvarno prevarant – iako ne vjeruju da je. Takvi su, ne vjeruju da netko hoće biti u tami jer su ljudi koji svijetle.
Nije ih briga ako se sjena tame vuče za njima s namjerom da ih ocrni i slomi. Hrabro joj gledaju u oči, ne jer ne bi znali da je izaslanica zvijeri koja ne podnosi svjetlost, nego jer znaju da ih ne može ugasiti. Ne može jer ljudi koji svijetle oni su koji nose Duha Božjega u sebi. Puni su ga, tako mirno uvjerljivo u svim kušnjama, tako odlučno gdje se god nalaze, tako odano u malenosti koja se vidi iz daleka; vidi se i iz Božjih nebesa!
U času kada ih zemlja pokriva svojim velom crnine, i ona zna da pokriva nekoga tko je svijetlio. I vi, kada susrećete ljude koji svijetle, primijetite i čuvajte ih! Oni su odraz Očeve slave na zemlji. Vlč. Ivica Cujzek
