Sjećam se kako smo se u djetinjstvu igrali "Ko da", igru pretvaranja da smo odrasli. Neki su bili kauboji i Indijanci, neki vozači Formule 1, zapovjednici svemirskih brodova itd. Ja sam bio svećenik koji je pričešćivao svoju braću i prijatelje. Promatrajući svog župnika, osjetio sam kako je njegov "posao" jako važan.
Iako je realnost svećeničkog života prilično drugačija od dječjih zamisli, samo Božjom milošću, meni se igra pretvorila u stvarnost u kojoj sam otkrio nezamislivu važnost svećeničkog služenja, s jedne strane ljepotu Božje blizine, a s druge težinu odgovornosti.
Bojim se da je danas obrnuto, da odrasli stvarnost pretvaraju u igru. Mnogi se igraju boga. Dali su se uvjeriti da su bolji, veći i važniji od drugih, da umjesto njih mogu odlučivati, da njima mogu vladati. Opasna je to "igra" opakih posljedica. Opisana je i na prvim stranicama Biblije kada je đavao u liku zmije prevario Adama i Evu rekavši im da će "biti kao bogovi", i oni su prihvatili njegov izazov koji postavlja i danas čekajući da mu ljudi odškrinu vrata pristankom na oholost.
Nije teško pasti u istu zamku, može čovjek dolaziti u crkvu ne tražeći izlaz iz svojih muka, nego blagoslov da nastavi sa svojom igrom koja ga je u muke dovela. Nisu svi ljudi koji dolaze u crkvu dobri vjernici. Nisu ni svi svećenici i redovnici dobri služitelji. Moguće je da netko iz dobrih namjera krivo čini, ili iz neznanja i nemara, i pada u zablude. Takvog čovjeka treba upozoriti. Treba mu jasno dati do znanja da to nije OK.
Isus to jasno govori u prispodobi o dvojici koji u hramu mole, koju čitamo u liturgiji ove nedjelje. Jedan se umišljeno pred Bogom hvali kako je on dobar vjernik. Iako, prema onome što govori, izvršava svoje dužnosti, Isus pohvaljuje drugoga, onoga koji se skrušio pred Bogom svjestan svoje malenosti. "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen", zaključuje i poziva sve nas koji dolazimo u crkvu na odgovornost.
Poziva da se ispitamo kakvi smo vjernici, jesmo li spremni čuti, učiti, posložiti svoje živote, odricati se grijeha, ne činiti svetogrđe, ne biti na sablazan, ne napadati Crkvu jer nam ne povlađuje, reći istinu ma kako bila teška itd.
Crkva ne smije postati poput popustljive majke koja sve dopušta svojoj djeci jer to nije izraz ljubavi. Izraz je ljubavi kada majka zabrani djetetu da vozi formulu na svom biciklu jer zna da to neće za njega dobro završiti. Izraz je ljubavi kada se jasno odredi što se smije a što ne i što je dobro a što nije.
Uloga vjernika, i svećenika i laika, teška je, ali je lijepa zbog blizine Duha Svetoga. Ne igrajmo se s njim, nego mu dopustimo da nas odgaja u poniznosti i upravlja našim životima i nećemo požaliti. Vlč. Ivica Cujzek
