Korizma je vrijeme u kojem odjekuje poziv na obraćenje. Označena je prizorom pustinje, težine, gdje se Isus nije dao uvući u demonske spletke. Pustinja – svaki prostor i vrijeme u kojem nam ne cvjetaju ružice – ne mora nužno značiti prostor tjelesne ili duševne pustoši i smrti, naprotiv, ona postaje prostor susreta s Gospodinom i obraćenja, novoga života. Neki misle kako obraćenje ne treba ljudima koji se trude živjeti u Božjoj blizini, no upravo onome tko, zapeo u oholosti, misli da se on ne treba mijenjati, obraćenje najviše treba.
Svi se ponekad nalazimo u prostoru i vremenu kriza i teškoća kada još intenzivnije đavao grabi priliku da sve dobro čovjeku ogadi i što dalje ga odmakne od Boga. Kako razlikovati takvu đavolsku napast od kušnje kroz koju Gospodin vodi čovjeka ne bi li ga učvrstio u vjeri, nadi i ljubavi? Jedna lijepa izreka može u tome pomoći: “Đavao zna tvoje ime, ali te zove po tvom grijehu. Bog zna tvoj grijeh, ali te zove po tvom imenu.”
Đavao nije neuman, zna on kako doprijeti do najdubljih rana i iskoristiti ih u svoju korist. U čovjekovoj ranjivosti izvlači na površinu ono što ga je najviše povrijedilo da bi ga slomio. Ne budimo lakovjerni. Ne mislimo da ga lako možemo nadmudriti svojim snagama. I ne dajmo se nagovoriti na sebičnost. Ne vrti se čitav svijet ni oko mene ni oko tebe ni oko bilo kojeg čovjeka, niti će bez njega stati. Ne dajmo se uvjeriti da svijet postoji zato da se podredi nama i da mi vladamo onako kako nam godi.
Drugačiji je Božji poziv. Prepoznatljiv je u poniznoj skromnosti i iskrenosti obraćenika kojemu je njegov prijatelj ateist rekao: “Obratio si se, dakle, Kristu, onda moraš puno toga znati o njemu. Reci mi u kojoj se zemlji rodio.” Čovjek je odgovorio da ne zna, kao i na niz pitanja koja su slijedila: “Koliko mu je bilo godina kad je umro; koliko je propovijedi izrekao”, itd. Odgovor je svaki put bio da ne zna. Prijatelj mu je spočitnuo kako premalo zna za čovjeka koji tvrdi da se obratio Kristu, a on mu je odgovorio: “Imaš pravo. Sramim se kako malo znam o njemu. Ali znam ovo: prije tri godine bio sam pijanac. Moja se obitelj raspadala. Žena i djeca svaki dan su sa strahom očekivali moj povratak kući. Sad više ne pijem, nemam dugova. Naš dom je sretan. Sve je to Krist učinio za mene. Toliko ga poznajem.”
Ta anegdota neka nas isprati u našu pustinju ove korizme u koju ne idemo ružicama posutim putem. Ne idemo arogantno opravdati sebe, bahato se razračunati s nečastivim, dokazati se kao sveznajući supervjernici, postavljati nerealne zahtjeve ljudima i Bogu, tražiti čudesno uklanjanje težine... Ništa slično tome. Nego idemo ponizno susresti živoga Boga. Nakon tog susreta, sve će biti jasno.
