Početak srpnja pred naše oči donosi prizor razočaranog Gospodina koji dolazi u svoj zavičaj gdje zbog bezbožnosti i podrugljivosti vlastite rodbine, susjeda i prijatelja nije mogao činiti čuda. Ipak, i ondje je ozdravio nekoliko nemoćnika koji su, po domaći, svoje bogečke oči v njega vupirali.
Lijepo je što se još u našem kajkavskom zavičaju može čuti domaća materinska riječ koja nas pogotovo dira u srce ovih dana dok nam se pogledi okreću prema našoj Majci Božjoj Bistričkoj. Poput majki i majkica, baki i babica koje su nas podizale, i ona nas je odgajala, i njen nam je brižni pogled uvijek bio naklonjen, i ona je naše riječi vjerno slušala i milim osmijehom dragala našu nadu da će sve biti dobro. I bilo je! Uvijek je, prije ili kasnije, sve izašlo na dobro.
332. put misli Varaždinaca pohrlit će k njoj jer tko ne bi htio da opet bude sve dobro. Naši će se koraci zaputiti utabanom stazom koja je čula toliko molitava, koja je u sebe pohranila bezbroj suza i isto toliko osmijeha. Što je sve te godine gorjelo u dušama naših predaka da su ostajali nepokolebljivo vjerni hodočasničkim koracima? Jedni su zahvaljivali za svoje bogatstvo, dok su drugi oplakivali svoju bokčiju. Ili je bilo obrnuto? Razlike, u biti, nema.
Svaki od nas, bio u društvu prvih ili drugih ili zadnjih; bio šepavi, betežni i pomudni ili fletni i preštimani; i gladni i žejni i z prazni žepi, kak i oni penežljivi i siti i zadovoljni; i oni fajni i još fajneši, i oni spametni i još spametneši, i prefrigani; oni koji imaju velike stroške na hrptu i na duši, kak i oni koji nemaju ništ; zvali se bogci ili bogatuni – svima je korijen u riječi Bog.
To je gorjelo u dušama naših predaka. Danas kada nas vrebaju neka druga i drugačija bogatstva, ne dajmo da se njihov žar ugasi. Majka Božja Bistrička s njega skida zadah čađe dok na sebe preuzima naše bogečke crnine u kojima joj dolazimo. A natrag nas šalje u bogatstvu svoje nebeske bjeline i rajskog mirisa jer nam pomaže da sve opet bude dobro, da opet nađemo svoje bogatstvo u Bogu.
Prelijepo je to opisao o. Vjenceslav Mihetec, čije riječi neka nam budu poticaj: „Dobri i dragi ljudi, i tak sme Božja bokčija. Biti bogec znači v Bogu biti i Boga v duši i srcu imeti. Ojte zate ove dane na Bistricu. Ojte z Mariju, ona vam bu pomogla Isusa najti i ž njim ostati.“
Pođimo, draga braćo i sestre, samo ne poput onih umišljenika iz Isusovog zavičaja koji su smatrali da ga predobro poznaju i ne trebaju. Nego poput onih najbogatijih nazaretskih - varaždinskih nemoćnika koji se ne stide reći da su bogci bistrički. Koji se ponose svojom Majkom i poput nje imaju hrabrosti priznati da samo dragoga Boga imaju jer shvaćaju da bez njega ništa nemaju.
