Čovjek koji ozbiljno shvaća Boga mora priznati da neki njegovi zahtjevi nisu lagani. Na tom je tragu Evanđelje iduće nedjelje u kojem Isus, tražeći od svojih učenika veću pravednost, poučava kako se ona očituje, i to na konkretnim primjerima koji se tiču ljutnje, svađe i pomirenja, borbe protiv požude očiju i tijela, govori o preljubu i rastavi te o zakletvi. U nastavku Matejeva evanđelja još ističe neprihvatljivost osvete i traži ljubav prema neprijateljima.
Je li uopće moguće usvojiti sve njegove upute? Ako se priklonimo struji koja smatra da nije i ne treba, koja i taj odlomak shvaća figurativno i interpretira ga prema svojoj ugodi, onda je jasno da Boga i njegov put sazrijevanja u vjeri ne shvaćamo ozbiljno. Naime neki biblijski dijelovi moraju se shvatiti u prenesenom smislu jer s tom su svrhom pisani, znamo da se i Gospodin ponekad služi slikovitim prispodobama, ali ovaj odlomak sadrži doslovne upute kako se izgrađuje pravednost Božjega čovjeka. Taj proces zaista nije lagan, ali moguć je, itekako, samo ako čovjek ima ljubavi prema Bogu, jer gdje ima istinske ljubavi, ima i povjerenja. To je ono što Isusu treba. Zna on da je teško, ali ako ima naše povjerenje, onda on preuzima kada mi više ne možemo.
O povjerenju u Boga mnogo govori poznata priča o siromašnom seljaku. Kada mu je pobjegao stari konj koji mu je pomagao u zemljoradnji, susjedi su ga došli utješiti u toj nesreći. On im reče: “Nesreća ili sreća? Tko zna?” Za nekoliko dana konj se vratio i s njim više divljih konja. Suseljani su došli s njim proslaviti zbog te sreće, a on je rekao: “Sreća ili nesreća? Tko zna?” Njegov sin htio je pripitomiti jednog divljeg konja i pritom slomio nogu. Sumještani su i tada došli utješiti susjeda zbog te nesreće, a on reče: “Nesreća ili sreća? Tko zna?” Nakon dva tjedna vojska je stigla u mjesto novačiti sve sposobne mladiće. Njegova sina koji je imao slomljenu nogu ostavili su doma. Prijatelji su ponovno došli s njim podijeliti tu sreću, a taj čovjek ostaje dosljedan: “Sreća ili nesreća? Tko zna?”
Samo Bog zna. Ljudi mogu tek nagađati prema trenutnom raspoloženju i mogu vidjeti samo mali dio životnog mozaika. Bog poznaje cjelinu i vodi prema onom komadiću koji nedostaje da bi na kraju slika bila savršena. Teškoće su najčešće znak da smo na dobrom tragu jer u tim kušnjama Bogu govorimo da može računati na nas, da se nećemo uplašiti zla ni pokolebati kada postane teško. Kušnje su svetački trag i vode prema spoznaji poniznosti koja treba Boga i dozvoljava mu da oblikuje svoje remek djelo, da čini svoje. Zato ustrajmo u svemu zahvalno, ohrabreni uzorom bl. Alojzija Stepinca koga je nad sve teškoće uzdizalo upravo povjerenje: “U tebe se, Gospodine, uzdam.”
