Prošle nedjelje razmatrali smo sliku Božjega cjelova u prizoru majčinske nježnosti koja bdije nad ranama svoga djeteta, a sada je pred nama malo drugačiji prizor čovjeka u pustinji koji je "imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med", a riječi su mu bile oštre i direktne.
Kada slušamo Ivana Krstitelja, može nam se njegov nastup učiniti različit od one slike kršćanina kao blaga čovjeka koji u svoje susrete donosi utjehu, ohrabrenje, razumijevanje, mir, ali njegovo djelovanje otkriva preduvjet svega toga što nam je važno, a što se ne može ostvariti preko reda.
Izgleda da u našem kaotičnom vremenu najviše fali reda, uređenih odnosa, poštivanja pravila, poštovanja, zato danas trebamo proroke poput Ivana. Trebamo ljude karaktere koji se ne plaše reći istinu izravno, bez okolišanja, bez rukavica. Ivan je tražio da se napravi red u životu, stoga njegovo svjedočanstvo utjelovljuje riječi starozavjetnog proroka da treba poravniti staze jer Gospodin dolazi.
Dolazak Gospodina mnogi naši suvremenici doživljavaju usputno. Ne prilagođavaju svoje vrijeme i život njemu, nego njega prilagođavaju svojim obavezama, zanimacijama, prioritetima, a kome Gospodin nije prioritet, ne može ga vidjeti. Osim toga, za susret s njime treba se posložiti, a to podrazumijeva i neka odricanja od navika koje nisu na tragu njegova evanđelja, pogotovo od oholosti koja proganja tolike duše, od ideje da Bog nama treba služiti, a ne mi njemu, od romantičarske idile i utopije koja nije realnost čovjekova života.
Treba se suočiti sa svojom stvarnošću. Dušu treba odjenuti u iskrenost. Treba ju opasati poniznošću, hraniti dosljednošću i napajati zahvalnošću, pa i onda kada boli. Jednako kada se nalazimo ispred blagoslova i milosti, kao i kušnje i napasti – koje nismo; ili jesmo zaslužili.
Na tom tragu, došašće je ozbiljan remont za koji nije dosta mrvica hrabrosti. Da bi se osjetila snaga Isusove prisutnosti, treba skinuti rukavice i napraviti reda u svom životu. Ivan je mogao primijetiti Boga jer nije dopuštao da mu pogled utone u prosječnost ili se rasprši u rastresenost. Mogao ga je primijetiti jer nije se zadovoljio okrajcima duhovnosti, prigodnom molitvom, povremenom posvećenosti, jer shvaćao je važnost samodiscipline i obraćenja. Obraćenja nema bez borbe, a borbe, pak, nema bez rana. Ivan je to razumio i zato je mogao Isusa primijetiti.
Čitat ćemo iduće nedjelje da je i Isus primijetio njega. S kakvim je ponosom govorio o Ivanu! Koji, ne samo da je završio u tamnici, nego mu je zbog dosljednosti odrubljena glava. Ali Bog je vidio, Bog zna, i to je dovoljno svakome tko ga je primijetio.
Bog i nas primjećuje, učinimo ga ponosnim! Vlč. Ivica Cujzek
