Jeste li ikada imali osjećaj da vas prati nesreća i da nikada iza „kiše neće izaći sunce“? Takav sam osjećaj imao ja prošle godine, a evo i zašto. Tata me upisao na vaterpolo. Bio sam oduševljen jer obožavam vodu. Dva tjedna nakon upisa kukica na vratima svlačionice zabola mi se u ruku, naravno mojom krivnjom jer sam trčao kao muha bez glave. Imao sam rupu promjera 2 cm koju nisam dao zašiti pa danas imam na ruci lijepu uspomenu. Jednom, kad smo izlazili iz škole silazio sam niz stepenice i ugledao svoju simpatiju. Umjesto da gledam ispred sebe, hipnotizirano sam gledao u nju i ispružio se na pod koliko sam dug i širok , a hvala Bogu, ima me poprilično! Dva dana me bolio kuk i nisam išao u školu. Jednom prilikom sam dobio jaki bronhitis. Baka me nije mogla čuvati jer je otišla u Zagreb na operaciju vena i ostala tamo dva dana. Pošto su mama i tata radili, ja i brat nismo mogli ostati sami pa je mama platila teti Višnji da čuva mene i brata. Dva dana sam proživljavao pakao. Mama nije znala da će ta teta Višnja dovesti sa sobom malog, razmaženog pekinezera Bonga koji je dva dana balio po mojim i bracinim igračkama, izgrizao moju najdražu majicu i mamine crne cipele. Kad sam pomislio da je to najgore što mi se može dogoditi, čuo sam mamu i tatu kako pričaju da bi bilo lijepo imati još jedno dijete, malenu curicu kojoj će mama kupovati haljinice i praviti pletenice. Došlo mi je da vrištim! Sjetio sam se da sam ja najstariji brat i da ću morati paziti na to malo derište, provoditi besane noći zbog njegovog plakanja, a kad naraste učiti ga redu. Za koju godinu ispričat ću vam možda neku još goru priču…Samo se nadam da ću preživjeti.