Dnevnik jednog psa

Pasji život je zakon, stari moj. Moj najbolji prijatelj, njegova kuja i mladunčad, a posebno najmlađe u leglu me tetoše, hrane i pružaju gomilu ljubavi, pažnje i šetnjice gdje mogu gledat cice, pice i guzice. Jedna koker-španijelka je tak dobro mirisala!!!Stari moj, ja sam nju nanjušio na sto metri, a kad sam joj tek omirisao guzu i macu…o što da se tu kaže. Al mala je kuja. Nije me niti pogledala, a kamoli pomirisala. Imam šest ljudskih godina.

Sad me šora neka srednjovječna kriza. Htio bih imat brnjicu, da koke misle da sam opasan, a ne kao onda kad su mi kastrirali muda i stavili luster oko vrata. Koja sramota, stari moj!!! Htio bih da moj najbolji frend kupi motor pa da se furamo kroz grad. Htio bih još gomilu stvari za koje nikad prije nisam mario, a niti pomislio da bih ih htio. Postajem sve sličniji svom najboljem prijatelju i njemu sličnima. Imam gomilu želja, što ostvarivih, što neostvarivih. Biram klopu koju ću jesti – ne tvrdu, već onu iz konzerve, molim lijepo. Sranje! Skoro pa mi je i žao, a skoro da i želim biti kao oni psi lutalice, slobodan, prljav i što već sve ne. Ljudi obično imaju samo jednu kuju, no moj gazda ne. Kad god se vrati s posla, miriše po nekoj drugoj. Čudno. Al' to ni moja briga, dok god me hrani i daje topao dom. Njegov najstariji iz legla, a tri puta je stariji od mene, počeo je mirisati po nekom čudnom duhanu, kojeg nikada ne osjetim u kući već u parku kad se idemo šetati. I kad miriše po tomu onda jede čokoladu k'o lud pa i meni nekad da, a k'o fol ja to ne bih smio jesti. Ma boli me briga za jetru – tako je govorio i otac mog najboljeg prijatelje i sada ga već dvije godine ne vidim.

Tko zna, ako to budem govorio češće, možda i ja nestanem. Ali kamo? I mama od gazdine kuje je nestala prije četiri godine. Par dana su puštali vodu iz očiju i onda je samo prestalo. Danas je rijetko spominju, osim kada se frend i kuja svađaju pa on spomene ovoj mamu u lošem kontekstu. Moja mama je bilo, bar koliko se sjećam, super. Ja sam se uvijek nekako progurao do izvora mlijeka, dobro se grijao o nju i onda su me samo doveli ovima. Pitam se je li mama puštala vodu iz očiju kada sam ja nestao? Ljudi su čudne biljke, a što je još čudnije oni uopće nisu biljke, pa im to daje veću posebnost. Kao kad su jednom kupili onu glupu mačku.

Od jednom ja više nisam bio tako dobar frend. Takvi su ljudi, čim im se pruži prilika okrenu ti leđa i hasta la vista baby. No, mačka je bila arogantna i nije se htjela igrati. Spavala je po cijele dane, neovisno se šetala, grebala zastore i moj rep i išla meni na ono što volim lizat. I onda je i ona nestala i sada dvije godine vlada pasji mir. Mačke? Tko bih ih skužio. Ta glupa dlakava lopta je stalno nešto filozofirala. Kao ja nisam dovoljno slobodan i samosvjestan, ne razmišljam svojom glavom i slušam tuđe naredbe. Fak of, rekoh ja njoj. Pa tako žive svi ljudi i niš im ne fali. Misli svojom glavom i nećeš daleko dogurati – i to je govorio tata mog najboljeg frenda.

Zašto ljudi kad ostare puno dijele pamet? Zar se s povećanjem godina proporcionalno povećava i pamet? Ne bih rekao. No, sve u svemu, ja sam stvarno zadovoljan pas i ništa mi ne fali, a mačka neka misli svojom glavom koliko hoće. Meni je ovako super! Čuo sam da u Kini jedu pse. Prokleti ljudožderi. Kamo ide ovaj svijet? Pojest svog najboljeg frenda? Pa mene ovaj moj obožava, a na svoju kuju i mladunčad je nerijetko ljut i galami na njih da mu krv popiše i živce razjebaše. A sa mnom u šetnju pa mi lijepo priča kako je meni super i slini za kujama. A meni je stvarno fakat super!

Franjo Marinić

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.