- Kraj mnogih kulturno - historijskih spomenika kojima se ponosi grad Varaždin, njegov je grad mrtvih zrcalo zaista kulturne sredine iz koje je izraslo ovo krasno počivalište dugih varaždinskih generacija - zapisao je Krešimir Filić u predgovoru vodiča - Varaždinsko groblje, autora Slavka Jagačića iz 1968. godine, u kojem je profesor Filić u tek jednoj rečenici objasnio fenomen znamenitog varaždinskog groblja, jednog od najljepših posljednjih počivališta u ovom dijelu Europe.
Povijesni izvori kazuju kako je nakon ukaza kraljice Marije Terezije iz 1768. godine, kojim je zabranjeno sahranjivanje unutar gradskih zidina, varaždinski Magistrat, unatoč žustrom protivljenju građana, donio odluku o lokaciji novoga groblja „između Jalkovečke ulice i Topničke vojarne“.
Novo groblje, na kojem je u kolovozu 1773. godine prvi pokopani bio - Joseph Janesich, nije bilo na ponos Varaždincima. Krešimir Filić piše kako je groblje bilo „neuredno i neugledno“, da su „putevi po groblju bili uski, a grobovi u slabom redu“.
No, izgled novog varaždinskog groblja počinje se mijenjati u drugoj polovici 19. stoljeća, kada Gradski magistrat za „nadziratelja groblja“ postavlja Josipa Matušina, varaždinskog krčmara, koji je groblje podijelio u polja, proširio glavnu aleju od mrtvačnice do kapelice obitelji Oršić te je započeo sadnju prvih divljih kestena i akacije. Njegov je rad nastavio varaždinski klesar Stjepan Haller, u čije su vrijeme posađene i prve tuje, da bi 1905. godine novi upravitelj - Herman Haller, sin Josipa Matušina i posinak Stjepana Hallera, inače izučeni krojač, počeo ostvarivati svoju viziju groblja kao parka uređenog u francuskom stilu, nastojeći „svim silama eliminirati sve, pa i najsitnije razloge i uzročnike one tipične opore i mistične, grobljanske atmosfere“.
Prvih 70 tuja kupio je u Grazu, založivši svoju upraviteljsku plaću. S vremenom je uspio u svom naumu - uredio je jedinstvenu cjelinu, koja je već dvadesetih godina 20. stoljeća postala i prepoznatljiva turistička atrakcija Varaždina i jedan od njegovih zaštitnih znakova.
No, što to varaždinsko groblje čini tako posebnim i jedinstvenim?
Odgovor su još prije stotinu godina ponudile varaždinske novine - Kada čovjek šeće varaždinskim grobljem, vidi toliko ljepote u onom svježem zelenilu i visokim živicama cimpresa, da naprosto osjeća neko razvedrenje, iako se unutar tog zelenila kriju vječni domovi naših dragih pokojnika“. Hermanu Halleru je varaždinsko groblje uspjelo urediti kao „cvjetnu baštu koja pruža mnogo utjehe bolnim i nesrećnim“, s „puno umjetničkog dara i arhitektonskog smisla“, na kojem se „ne osjeća tako prisutnost smrti, niti ona turobnost i žalost, kao na drugim grobljima“.
Upravo toj ostvarenoj viziji Hermana Hallera varaždinsko groblje zahvaljuje svoju prepoznatljivost i jedinstvenost, koja je ostala očuvana sve do danas.
Glavni je križ stigao iz - Innsbrucka
Stari je običaj da se svijeće na blagdan Svih svetih zapale i kod glavnog križa na varaždinskom groblju. Ovaj je križ, „koji bdije nad umrlima“, u sredini glavne grobljanske aleje postavljen još 1890. godine. Varaždinski viestnik u srpnju te godine piše kako se stari križ „pokazao vrlo niskim, ter za častno mjesto, kakovo je groblje, neodgovarajućim“. Stoga je velečasni Ivan Čavličar u Innsbrucku naručio novi „kip Kristov“, koji je svečano blagoslovljen dan nakon bistričkog hodočašća 1890. godine.
- Kip je ovaj liep drvorez, služi umjetniku na diku, a pobožnom će puku biti na utjehu - izvjestile su varaždinske novine o postavljanju križa na gradskom groblju.
Žutno zaštititi najstarije spomenike!
Najstariji sačuvani nadgrobni spomenik je iz 1809., a nalazi se u sjeveroistočnom, najstarijem dijelu groblja, koji je odavno dobio ime Pekel, budući da je to najniži dio groblja. Tu su i drugi najstariji nadgrobni spomenici, podignuti u prvoj polovici XIX. stoljeća. Najstariji je onaj češkom glazbeniku Ivanu Galini, koji je umro u Varaždinu i sahranjen pod upečatljivim spomenikom u čijem je vrhu uklesano - Božje oko, a u njegovom podnožju lubanja s prekriženim kostima. Zub vremena ozbiljno prijeti ovim vrijednim spomenicima pa bi ih trebalo žurno zaštititi.
