Rebecca Merlic, europska arhitektica i umjetnica, koja je dobila nagradu Marianne.von.Willemer.2020 za digitalne medije u Centru Ars Electronica, što je jedna od naprestižnijih nagrada takve vrste u Austrji, već je bila zastupljena na Ars Electronica Festivalu 2020. - odlučila je odustati od privatnog.
Naime, ova umjetnica porijeklom iz Varaždina, nakon studija u Tokiju, shvaća kako za život nije potrebno težiti privatnom jer se rad i prehrana mogu odvijati i na javnim prostorima. Odnosno, kao mlada emancipirana žena, smatra da joj u budućnosti više nisu potrebni privatni prostori jer ona grad čini svojim. Sve što joj treba je vani: ulična prehrana, javne kupke, hoteli, javna mjesta na kojima možete jeftino prespavati te mjesta s besplatnom internetskom vezom za nju su mjesta gdje može odsjesti i kako može živjeti.
Svoja iskustva, koja je stekla tijekom dva mjeseca provedena u Tokiju, zabilježila je mobitelom. Prikupljala je podatke o svom zdravlju, o svom mjestu, pravila 3D skenove i slike sebe te pisala dnevnik. To je zapravo rezultiralo djelom "TheCityAsAHouse", vizualnim romanom stvorenim s OpenSource Game Engine Unity kako bi otvorio digitalni prostor za korisnika u kojem može on proživjeti stvorena iskustva i otvoriti nove prostore.
Što točno Rebecca kaže o ovom projektu budućnosti, što kaže o gubitku sigurnosti, privatnom i konceptu doma te planovima za budućnost čitajte u nastavku intervjua.
Što vas povezuje s osobom Marianne von Willemer i što za vas znači nagrada koja nosi njezino ime?
- Istraživala sam njezinu osobu nakon poziva za prijavu i smatrala sam da je njezina priča vrlo tragična. Bila je udana relativno mlada, njezin rad nije prepoznat, ili bolje rečeno, njezin uspjeh pripisivali su drugima. Iznenadila sam se ulogom koju je imala u književnosti koju nikad nisu prepoznali.
Kako je nastalo djelo "TheCityAsAHouse"? Kakva je bila ideja na početku ovog uzbudljivog projekta, kakve ste stavove imali prije nego što ste započeli ovaj, nazovimo to tako, eksperiment?
- S jedne strane, nadahnuli su me moji susreti s mladim Japankama, od kojih neke već žive ovako. One se ne vraćaju u roditeljsku kuću, iznajmljuju nešto u gradu, ostaju tamo preko noći, ne moraju objašnjavati i puno su slobodnije. S druge strane, moja životna situacija - jer sam se često selila kad sam studirala u Tokiju, jer je vrlo teško unajmiti stanove, posebno za strance, tada sam shvatila da plaćam 1000 eura za stan u kojem spavam samo 6 sati. Cijeli život se odvija zapravo vani.
Što za vas znači pojam doma?
- Imam hrvatske korijene, a u Njemačkoj smo se često selili stoga za mene ne postoji pojam dom. Moj nestabilan načina života u djetinjstvu vjerojatno je olakšao odustajanje od "doma" i traženje funkcija u urbanom kontekstu. Ako ga apstrahirate, dom smanjite na određene funkcije, dom možete pronaći bilo gdje.
"Svoja četiri zida" većini ljudi nude veliku sigurnost. Čime netko zamjenjuje tu sigurnost kada odustane od svega?
- Zapravo je sve fikcija: kad unajmite stan, možete ga raščlaniti na njegove funkcije, možete izračunati vrijednost po danu. Čak i ako kupite kuću na kredit, to je fikcija vlasništva koju možda nikada nećete isplatiti. Ne treba vam sigurnost jer se osjećate slobodnije.
Jeste li se vraćali na ista mjesta, jeste li spavali na istim javnim mjestima, jeli u istim restoranima?
- Da, ponekad da. Kad sam sklopila interakciju s nepoznatim ljudima.
Kako sada živite i možete li zamisliti da dugoročno živite tako?
- Mogu to jako dobro zamisliti i ponekad mi to nedostaje. Sada živim zajedno s partnerom, ali često mijenjam stan i studio. To za mene znači određenu slobodu i inspiraciju. Voljela bih probati istu stvar i u Beču, ali bojim se da bi to bilo vrlo jednostrano jer Beč ne nudi toliko različitih mogućnosti.
Po čemu se Tokio razlikuje od grada poput Beča ili Linza?
- Tamo postoje mjesta koja sam proglasila kuhinjom, spavaćom sobom, proširenom kupaonicom. NIje to beskućništvo. Više se radilo o slobodnom, hedonističkom načinu života i korištenju kapitalističkog načina života, koji je tamo puno izraženiji nego u Europi. Primjerice, provela sam puno vremena u supermarketima, tamo sam radila na novim projektima, bilo je interneta i wc-a i niste morali ništa konzumirati. To je kod nas teže - malo je mjesta koja nude potrošnju, ali je ne zahtijevaju.
... ali još uvijek samo nekolicina koristi ova mjesta na način na koji ste ih vi koristili?
- Djelomično mislim da jest. Mislim da u Tokiju više nema javnog prostora, već da je obrnuto, da je privatni prostor u javnom prostoru.
Postoje li neke daljnje ideje, naknadni projekt koji ste planirali?
- Voljela bih se vratiti tamo i vidjeti kako bi to bilo moguće u uvjetima korone. Trenutno još nije moguće useliti se, ali u siječnju se nadam da će to biti moguće. S time radim na novom projektu igrice koja se bavi glitch feminizmom i emancipacijom digitalnih prostora.
Rebecca Merlic, rođena je 1989. u Njemačkoj. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je studirala kod Wolfganga Tschapellera, Francoisa Rochéa i Michaela Hannsmeyera. Tijekom studija specijalizirala se za analognu i digitalnu umjetnost, kao i za arhitekturu. Na njezin rad snažno utječu alternativni načini društva i prijestup u društveno-ekonomskim konvencijama, kao i novi oblici arhitektonske proizvodnje koja koristi nove tehnologije. Tijekom magisterija bila je na Sveučilištu umjetnosti Tokio. Dobitnica je nagrade Marianne von Willemer za digitalne medije 2020. te stipendistica grada Beča. Trenutno radi na temi socijalne inkluzije u Američkom umjetničkom inkubatoru - Austrija, s glavnom umjetnicom Rashinom Fahandej. Njezin rad je također izložen na ADAF Athens Digital Arts 2020 u Grčkoj. Nagradu Marianne.von.Willemer Grad Linz godišnje dodjeljuje isključivo umjetnicama. Sljedeće godine nagrada će se dodijeliti u kategoriji Književnost, a ponovno 2022. za Digitalne medije.
