Sloboda nije dovršen posao i nije nešto što smo jednom osvojili i zauvijek spremili u udžbenike, sloboda se potvrđuje svakoga dana kroz institucije koje služe građanima, društvom u kojem nitko nije iznad zakona, poštivanju činjenica i sposobnosti da javni interes stavimo ispred osobnoga te sviješću da nijedna funkcija, mandat ni politička pozicija nisu važniji od zajednice kojoj pripadamo, i to dugujemo ljudima kojih se prisjećamo: oni nam nisu samo osigurali državu, predali su nam odgovornost da budemo dostojni slobode koju su nam izborili.
Tako je zastupnik i zamjenik varaždinskoga gradonačelnika Miroslav Marković zorno ukazao kako bi trebalo gledati na smisao domovinskog rata, a posebno varaždinskih dana rata, odnosno zauzimanju vojnih objekata u Varaždinu i okolici tijekom rujna 1991., koji su imali velik značaj ne samo za Varaždin i Varaždinsku županiju, nego i za obranu RH.
Naravno, treba ukazati na žrtve branitelja i uspjehe tijekom domovinskog rata, a posebno na desetke tisuća tona oružja, streljiva i svega ostalog do čega se došlo u rujnu 1991. u Varaždinu i okolici, posebice na Banjšćini, tim više što su u nekim drugim sredinama istog mjeseca vojna skladišta letjela u zrak, a tenkovi JNA počeli izlaziti iz vojarni na gradske ulice.
U Varaždinu i okolici to nije bio slučaj – JNA je ostala u vojarnama, a streljivo i sve ostalo u skladištima. Ne slučajno, već zbog dobro organizirane i odlučne obrane te branitelja, koji su oružjem zauzeli desetak vojnih objekata u Varaždinu, izlažući se pogibelji, kao u napadu SJP PU varaždinske na vojarnu u Jalkovečkoj ulici. Da toga nije bilo, kao i pada Banjšćine izazvane blokadom i napadima, nikad vodstvo 32. korpusa ne bi ni pomišljalo o pregovorima, kojima je htjelo samo kupiti vrijeme do podneva 22. rujna 1991., kada je trebalo stupiti na snagu primirje i dogovor o deblokadi vojarni JNA, sukladno sporazumu Franje Tuđmana i Veljka Kadijevića.
A to da su se vojnici i njihovi nadređeni smješteni u vojarni Kalnički partizani, zadnjoj neosvojenoj i najvećoj u Varaždinu, predali prije 12 sati 22. rujna 1991., kada su mogli otići s naoružanjem, nije posljedica nečije providnosti ili umijeća pregovaranja, već prije svega odlučnosti i spremnosti za napad na vojarnu. Odluka je to bila većine u tadašnjem varaždinskom Kriznom štabu, koja je donijela ultimatum JNA: ili žurna predaja ili napad.
Povijest treba pamtiti, ali ne i u njoj živjeti. Cilj branitelja bio je očuvati mjesta, gradove i državu, ali i ne samo to. Bitno je (bilo) i kakvu državnu želimo: slobodnu, poštenu i dobru za život. To sigurno nije bila država u kojoj će članovi jedne stranke doći do vlasti mimo volje građana i gledati kako zbrinuti sebe i svoje na račun ostalih i tome slično. Da je to bio cilj, zar bi komunistički režim propao?
