Tvrtke pred stečajem ili već u stečaju s iznosom poreznog duga i do 180 milijuna kuna, javno malo poznati pojedinci čija dugovanja prelaze 80 milijuna, zatim poznati direktori, odvjetnici, treneri i (bivši) novinari sa zavidnom imovinom, poduzetnici već osuđivani za izvlačenje milijuna iz propalih poduzeća, kao i oni koji bi to mogli biti... svi oni i još mnogi drugi opet su se ovih dana našli na godišnjem popisu poreznih obveznika, koji udovoljavaju kriterijima za objavu poreznih dugovanja ili tzv. listi srama.
Naime, sukladno zakonu, obveza čuvanja porezne tajne nije povrijeđena ako se na mrežnim stranicama Porezne uprave objave popisi dospjelih i neplaćenih dugova po osnovi poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, poreza na dohodak i prireza, poreza na promet nekretnina, doprinosa za obvezna osiguranja, koncesija te carina, a ako je ukupni iznos tih dugovanja veći od 300 tisuća kuna za tvrtke, 100 tisuća za obrtnike te 15 tisuća za građane.
U nas je neplatiša dosta, sudeći samo prema ovim listama. Drugdje je to teško nezamislivo jer je neplaćanje poreza, u konačnici, udar na stabilnost zemlje i smatra se jednim od najvećih grijeha prema državi. Stoga se uspostavljaju mehanizmi koji to brzo uočavaju, naplaćuju i kažnjavaju.
A kakve to mi mehanizme imamo? Blago rečeno, ne baš učinkovite. Jer, kada bi bili bolji, bi li se moglo dogoditi da tvrtka bude dužna desetke milijuna kuna ili pojedinac više milijuna, budući da toliki dugovi ne mogu nastati preko noći, odnosno unutar mjeseca dva. Moguće je, doduše, da su se porezna dugovanja pravodobno primijetila, ali se ništa nije poduzelo. Ili se, primjerice, sjelo na nekretninu dužnika, ali javnost za to ne zna.
Očigledno, popisi dužnika ne svjedoče samo o, blago rečeno, nesavjesnim ili “spretnim” tvrtkama i pojedincima, već i o neučinkovitosti sustava detekcije i(li) naplate poreznih dugovanja. Popisi poreznih dužnika su uistinu lista srama, ali pitanje čijeg (sve). Zar stoga nije došlo vrijeme da se preispita smisao objave imena dužnika, praksa koja je 2012. uvedena zbog nemoći da se utjeraju dugovanja od onih bliskih vlastima, to tim više što su se neki nađu na listi i neopravdano, budući da kasnije sudski ospore navodni svoj dug.
Umjesto listi, trebaju nam učinkovitiji mehanizam detekcije i osobito naplate poreznih dugovanja, a ne da se, primjerice, od više tisuća gotovinskih transakcija u nekretnine uspijeva provjeriti tek par stotina. Treba li onda čuditi što u zastaru odu deseci tisuća potraživanja za iznose poreza koji se mjere stotinama milijuna kuna?
A da bi se ovome konačno stalo na kraj, dobro bi bilo da DORH češće baci oko na liste te vidi tko je kome i zašto dopustio gomilanje dugova, a ne da sve stane na bivšoj pomoćnici ministra financija i ravnateljica Porezne uprave, koja je išla na ruku osječkom poduzetniku...
