Zbog povrede dostojanstva spolnim uznemiravanjem, koordinatoru proizvodnje opozvana je odluka o imenovanju, kao i menadžerski ugovor. Na to se žalio sudu, ali bez uspjeha.
Varaždinsko je poduzeće još 15. ožujka 2024. zaprimio prijavu radnice zbog radnji menadžera, koja su bila suprotna Pravilniku o mjerama i radnjama za sprječavanje uznemiravanja i spolnog uznemiravanja te sprječavanja povrede dostojanstva i diskriminacije na radnom mjestu. Prijavila je događaj od 5. siječnja 2024., kada ju je prilikom povrata sa zabave zaposelnika menadžer nazivao “srnicom”, uz stavljanje ruke na koljeno i stisak. Nakon toga mu je dala jasno do znanja da joj to ne odgovara. Unatoč tome, nekoliko dana kasnije, odnosno 17. siječnja 2024., prilikom povratka sa službenog puta, ponovno ju je uhvatio za koljeno, stavio ruku na njezino bedro te naposljetku uhvatio za kosu, uz stisak i lagano povlačenje te riječi “jooj Ivana”.
Smatrajući da su ovi događaji povezani s obavljanjem poslova, poduzeće je po prijavi postupio sukladno odredbama svog Pravilnika o mjerama i radnjama sa sprječavanje uznemiravanja i spolnog uznemiravanja te sprječavanja povrede, dostojanstva i diskriminacije na radnom mjestu.
Tijekom utvrđivanja činjeničnog stanja, povjerenstvo poduzeća je saslušalo svjedoke predložene i od menadžera i od radnice, napravljen je uvid u e-poštu te poruke, a na kraju i suočenje prijaviteljice i menadžera. Utvrđeno da su istiniti navodi iz prijave pa je donesena odluka povjerenstva, koja je i dostavljena upravi radi eventualnoga poduzimanja daljnjih koraka. Uprava je odlučila raskinuti ugovor.
Nezadovoljan sankcijama, menadžer je podnio varaždinskom Općinskom sudu tužbu radi utvrđenja pravne nedopuštenosti odluke o opozivu imenovanja, vraćanje na rad i naknade štete. Naveo je da sporna odluka ima formalno pravne nedostatke jer se prije donošenja poslodavac nije obratio radničkom vijeću, kao i da je uvid u prepisku zaposlenice i njezine prijateljice nezakonit. Tvrdio je i da je zaposlenica sve izmislila jer je željela njegovo radno mjesto, iako nije bila stručno osposobljena za njega. Ukazivao je i da se zaposlenica pristajala voziti ponovno s njim nakon navodne radnje, a prijavila ga je tek dva mjeseca nakon toga, kao i da nije prekinula rad niti zatražila sudsku zaštitu. Na kraju, naveo je da bi se navodni događaji dogodili izvan službe, ali ne na radnom mjestu pa smatra da mu je poduzeće moglo i moralo dati upozorenje na mogućnost otkaza u slučaju utvrđivanja osnovanosti prijave.
U odgovoru na tužbu poduzeće je ukazivalo da iz ugovora zaključenog između stranaka proizlazi da se radi o menadžerskom ugovoru te se na njega ne primjenjuju odredbe kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, pravnika o plaći i drugih internih akata pa i dijela odredbi iz Zakona o radu pa je zbog toga dopušten jednostrani raskid.
Sud je iz iskaza saslušanih svjedoka i pregleda dokumentacije utvrdio da je poduzeće doista provelo postupak radi utvrđivanja činjenica vezanih na prijavu radnice, pri čemu je postupalo sukladno odredbama Pravilnika o mjerama i radnjama sa sprječavanje uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, pri čemu su potvrđeni navodi iz prijave zaposlenice, a da ona nije bila zainteresirana za njegovo radno mjesto, to tim više što je nakon gorkog isustva zatražila sporazumni raskid radnog odnosa u poduzeću.
